Donosimo kolumnu našeg urednika, izvorno objavljenu u listu Naša ognjišta...
Bila je godina 1934.
Hercegovina se još oporavljala od svih strahota velikoga rata koji je prije
petnaestak godina poharao svijet. Živjelo se u teškoj
stvarnosti poratnih godina, godina diktature. Na mostarskoj Franjevačkoj bogosloviji, toj prvoj visokoškolskoj
ustanovi u Hercegovini, Hercegovačka franjevačka omladina – kako su se sami nazvali – pokrenula je list, alamanah – Stopama
otaca. Možemo zamisliti Hercegovinu u to vrijeme, svu
materijalnu bijedu i siromaštvo, te se stoga još i više divimo onima koji su se u takvim uvjetima odvažili raditi nešto tako. Želja
za služenjem Riječi nadahnula je te mlade duše na jedan ovakav projekt, projekt
po kojem je Duh puhao Crkvom u Hercegovini. Razvijali su oni tako svoje
sposobnosti i oplemenjivali svakodnevnicu naroda među kojim su živjeli.
Danas živimo u svijeta kojekakvih nejasnoća. Sve je oko nas počesto u magli. Teško je, ili se bar tako na prvu čini, razlikovati dobro od zla. Još je teže premostiti duboki jaz koji se nalazi između ideala i prosječnosti. Kao da neka nevidljiva, a ne baš dobronamjerna, ruka miješa naše živote, našu svakodnevicu i od svega toga želi napraviti neku čudnu smjesu bez mirisa i okusa, ni toplu ni hladnu. Pred jednom ovakvom stvarnošću stojimo i, svjesni činjeničnog stanja, gledamo oko sebe, kušajući pronaći načine kako odgovoriti na onaj poziv upućen od Gospodina – poziv na svjedočanstvo vjere, nade i ljubavi. I nije uvijek lako pronaći model koji bi bio potpuno evanđeoski, ali ne bismo smjeli odustajati. Blaženi kardinal Stepinac jednom prilikom reče: »Bog ne trpi one koji miruju, a predodređeni su za borbu.«
Kada su prije 150 godina mladi hercegovački fratri odlazili na studije u svijet, prije odlaska bi se pred Zajednicom obvezali da će se vratiti i to ovim riječima: »Čim izučim svetu teologiju i budem za svećenika zaređen, vraćam se materi Hercegovačkoj franjevačkoj Kustodiji da u njoj obnašam redovničku i svećeničku službu. Tako mi pomogao Bog, Blažena Djevica Marija i svi Sveci Božji! Amen.« I stvarno su se vraćali. Sa sobom su donosili znanje i iskustvo života u tuđem, a razvijenijem svijetu te su mogli, znali i htjeli mijenjati svoj svijet, naš svijet. Oni su bili oni koji su sagradili samostane i crkve, osnivali Gimnaziju i bogosloviju, odgojili generacije koje su, možemo to slobodno reći, bile u mnogočemu naprednije negoli smo mi to danas. Oni su uspjeli pobijediti taj veliki raskorak između uvjeta u kojima su radili i svojih mogućnosti. Nisu dopustili da ih išta spriječi u postajanju vrhunskima. U svakom pogledu.
Ljubav prema Bogu,
Crkvi i narodu bila je njihova snaga i motivacija. Baš tim redoslijedom, bez
imalo patetike
ili lažne univerzalnosti. Oni su
bili oni koji su se dali oduševiti Kristom, zaljubiti se u Crkvu, nadahnuti se
svijetom, disati, živjeti i umirati sa svojim narodom. Pronašli su onaj
evanđeoski model svoje prisutnosti. Njihov model zasigurno nije bio savršen,
niti su oni bili pošteđeni svojih ljudskih promašaja, ali taj je model bio
uistinu model ljubavi. I možemo reći da je bio model božanske ljubavi, jer je
bio sebedarje do kraja – do mučeničke smrti.
Ovih dana mi Hercegovački franjevački bogoslovi obnovili smo svoje
mrežne stranice fra3.net. To je projekt u kojega je uloženo mnogo ljubavi. Fra3 nije samo naša želja
za izričajem, nego i naša obveza. Kada su prije toliko godina naša braća mogli
izdavati svoj list, uvjeren sam da i mi danas možemo i moramo biti prisutni u
svijetu na ovakav način. Od onoga što nama Gospodin dadne kao nezasluženi dar
dijelit ćemo sa svima koji navrate na naš portal. Želja nam je da ovo postane
naš model i da bude evanđeoski model ljubavi. Ne ćemo zasigurno biti
pošteđeni promašaja niti grješaka, ali ljubav sve pokriva pa i to. Naši ideali
jednaki su idealima naše braće iz 1934. godine. Mi želimo jednako ljubiti
Krista, Crkvu i narod kako su to činili i oni. Na taj način fra3.net zapravo je
jedan nastavak onoga što hercegovački fratar čini oduvijek. Posjetite nas i
krenimo zajedno Stopama otaca.
