Treba imati na umu da je pod Osmanlije pao samo središnji i istočni dio današnje Bosne, a ostatak se i dalje nalazio pod kršćanskim vladarima. U ovim su područjima također djelovali franjevci pa se na njih nije odnosila Ahdnama nego su oni bili jedni od glavnih zagovaratelja oslobođenja zauzetih područja. Ovaj nepovoljan položaj nije obeshrabrio fra Franju Zlatarića Dubrovčanina i fra Marina iz Slanog ili Korčule da traže od pape Siksta IV. posebne privilegije u kojima im je bilo dopušteno oformiti samostalnu kustodiju neovisnu od Bosanske vikarije.
Hercegovačko (a isto tako i bosansko) društvo trajno su obilježile dvije organizacije koje su se pojavile u razmaku od jednoga stoljeća. To su Franjevački Red i Osmansko Carstvo. Franjevci su se kroz kasniji srednji vijek trudili izvući katoličko stanovništvo iz ruku heretika i šizmatika koji su djelovali na ovim područjima zbog nesretne komunikacije između kraljeva bosanskih, mađarskih, vlastele dalmatinske i dubrovačke te rimskih papa. Shvativši kako je stanje u Bosni i Humu (srednjovjekovni naziv za Hercegovinu koji ćemo dalje koristiti) zamršenije nego su očekivali, pape počinju slati redovnike, prvo dominikance, a kasnije franjevce da poduče stanovništvo u katoličkoj vjeri što im je i uspjelo, pogotovo franjevcima koji će kasnije ostati jedini navjestitelji Kristove Radosne vijesti. Franjevci su uspjeli organizirati redoviti pastoral u Humu tako da su do pada Bosne pod Osmanlije imali samostane u Slanome, Novome (na Neretvi), Imotskome, Mostaru, Ljubuškom i Konjicu.
Franjevci su dolazili iz svih krajeva Europe, isto kao i dominikanci. No, franjevci su se uspjeli ukorijeniti u ovo područje iz jednostavnog razloga, a taj je da su dopustili domaćim sinovima da pristupaju u njihovu zajednicu. Tako se dodatno stvaralo povjerenje između stanovništva i franjevaca jer su franjevci dopustili domaćim katolicima da i sami navještaju Kristovu Radosnu vijest svojim zemljacima. To je na koncu i očuvalo franjevce u Bosni i Humu jer su se padom Bosne strani misionari povukli u matične provincije, a domaći su ostali sa svojim vjernicima dijeleći s njima tešku sudbinu okupacije. Uvidjevši kako neće biti brzo oslobođeni, kustos Bosanske vikarije fra Anđeo Zvizdović zatražio je 1463. godine od Mehmeda el Fatiha dozvolu za djelovanje unutar Osmanskog Carstva što je ovaj i učinio uručivši mu Ahdnamu. Franjevci su mogli nastaviti kako-tako djelovati u okupiranim područjima.
Treba imati na umu da je pod Osmanlije pao samo središnji i istočni dio današnje Bosne, a ostatak se i dalje nalazio pod kršćanskim vladarima. U ovim su područjima također djelovali franjevci pa se na njih nije odnosila Ahdnama nego su oni bili jedni od glavnih zagovaratelja oslobođenja zauzetih područja. Nažalost, to je ponekad stvaralo probleme franjevcima koji su se nalazili na okupiranim područjima, no i oni su iskorištavali svaku priliku za sudjelovanje u oslobođenju, kao npr. 1464. godine kada su digli ustanak na jajačkom području dok je mađarska vojska dolazila pomoći u obrani Jajca. Franjevcima su probleme radile neke druge ''katoličke'' države koje nisu dopuštale da se na njihovim područjima propagira protuosmanska politika jer nisu htjele biti na osmanskom udaru. To su bile Mletačka i Dubrovačka Republika. Mlečani su uspjeli isposlovati od pape da se na njihovu području zabrani franjevcima ovakva vrsta djelovanja. Ovaj nepovoljan položaj nije obeshrabrio fra Franju Zlatarića Dubrovčanina i fra Marina iz Slanog ili Korčule da traže od pape Siksta IV. posebne privilegije u kojima im je bilo dopušteno oformiti samostalnu kustodiju neovisnu od Bosanske vikarije. Kustodija je prozvana ''Kranjska i Humska'', a oformio ju je u ime pape zadarski kanonik Martin Mladošić u prosincu 1482. godine i stavio ju pod izravnu upravu Franjevačkog Reda.
Ova kustodija nije bila duga vijeka. Unatoč papinskoj potpori nije mogla opstati jer nije bilo potpore susjednih država koje su gledale vlastite interese, a ne sveopću kršćansku stvar. Uz to, bosanskih su franjevci bili u nepovoljnom položaju jer su njihova braća na slobodnom području djelovala protiv osmanskih osvajača. Tih godina i Hum pada pod osmansku vlast jer se samostalno nije mogao obraniti, a izvana pomoći skoro pa da i nije bilo. Stvar je riješena 1487. godine na Općem saboru franjevaca opservanata u Asizu gdje je odlučeno da svi samostani koji se nalaze pod osmanskom vlašću moraju biti pripojeni Bosanskoj kustodiji unutar Bosanske vikarije. Fra Franji Zlatariću bilo je zabranjeno vratiti se (bio je sudionik sabora) u matičnu provinciju, tj. vikariju sve dok ne prihvati saborske odredbe, što je na kraju i učinio. Zanimljivo je na kraju spomenuti da je u ovoj kustodiji zadnji put spomenuto ime Hum za Hercegovinu u službenom dokumentu jer su Osmanlije imali običaj da osvojeno područje dobije ime po posljednjem vladaru, Hercegu Stjepanu Kosači, pa je Hum nazvan hercegovom zemljom, tj. Hercegovinom.
Franjevci su u ovome najtužnijem razdoblju bosanskohercegovačke povijesti bili kao starozavjetni proroci koji su tražili od naroda da se ne boji nadiruće sile sa istoka nego da se uzda u Gospodina i suprotstavi neprijatelju unatoč nepovoljnom položaju. Slično kao i u Starom Zavjetu narod i njegovi vladari nisu imali povjerenje u proroke, (franjevce) nego su gledali ''realno stanje stvari'' i poklekli pred neprijateljem. A kada su na kraju pali pred neprijateljem, proroci (franjevci) su tješili svoj narod navješćujući mu oslobođenje koje se ostvarilo nakon 400-tinjak godina egipatskog (osmanskog) sužanjstva.
Mir Vam i dobro!
Literatura: Želimir PULJIĆ – Franjo TOPIĆ (prir.), Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne, Sarajevo, 1991.; Dominik MANDIĆ, Franjevačka Bosna, Rim, 1968., Milko BRKOVIĆ, Srednjovjekovna Bosna i Hum, identitet i kontinuitet, Mostar, 2002.; Dijana KORAĆ, Vjera u Humskoj zemlji, Mostar, 2008.; Mladen ANČIĆ, Na rubu zapada. Tri stoljeća srednjovjekovne Bosne, Zagreb, 2001.
