Postoje susreti koje je nemoguće zaboraviti. Osobe koje su trag, mala mrvica na izgubljenom i tragalačkom putu. Takvi susreti liječe, a te osobe su Božji cjelov.
O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna. (Ps 63,1-2)
Spoznaja i priznanje Boga u sebi i u drugima predstavlja izazov prihvaćanja osobnosti i postojanja. Gdje si, Bože? Zar si skriven u čovjeku pokraj mene? Tvoje se lice skrilo u strahu odnosa, svađa, neuspjelih života i neshvaćenih i neprihvaćenih ljudi. Kako tvoj cjelov primam iz srca bližnjeg? A tvoj mir iz zajedništva obitelji i zajednice?
Postoje susreti koje je nemoguće zaboraviti. Osobe koje su trag, mala mrvica na izgubljenom i tragalačkom putu. Takvi susreti liječe, a te osobe su Božji cjelov. Cjelov naših rana. Čovjek ima moć cjelivanja. Cjelov zahvaća čitavo biće. On je najuzvišeniji dodir, koji primamo i darujemo. Dodirom neke površine ostavljamo svoj otisak, uočljiv ili ne, a dodirom čovjeka utiskujemo sebe u njegov život.
Naš cjelov može biti cjelov izdaje ili cjelov mira. Izdaja je najveća uvreda prijateljevanja. Juda cjelovom izdaje Učitelja. Njegov cjelov nije prepoznao Boga u čovjeku. Ne prepoznavanje Boga u drugima onemogućuje cjelov vlastitih rana, koje nastavljaju krvariti i time gubimo život. Cjelov izdaje ne izdaje samo čovjeka nego i Boga. Izdaja je uvreda prijateljstva, predanja i povjerenja. Izdaja od Učitelja čini razbojnika. Ona gasi vjeru. Bol koju stvara cjelov izdaje postaje veća kada dolazi od onih koje ljubimo, od onih najbližih. Isusa je poljubio njegov učenik. Ali je revolucija u Isusovoj reakciji, koji izdajnika naziva prijateljem. Prijatelju, zašto ti ovdje? (Mt 26,50)
Cjelov mira je plod Duha Svetoga, plod Uskrsloga koji šalje učenike po svemu svijetu i svakom čovjeku. Plod čistog cjelova iz ljubavi je mir, sveti mir koji je i sveti Franjo Asiški osjetio i zadobio od gubavca kojega je poljubio. Slučajno ga je susreo neki gubavac: iako se kao i obično uplašio čim ga je ugledao, prisili se i pobijedi sama sebe, pa hrabro pristupi i poljubi ga. (LegTd 4)
Pobjeda straha otvara prostor za cjelov. Cjelov čovjeka daruje i ostvaruje cjelov Boga. Bog je onaj koji neprestano ljubi čovjeka. Čovjeka koji je vrhunac stvaranja, slika Božja, njegov autogram na kraju umjetničkog djela stvorenoga svijeta. Njegov je otisak u nama utisnut. Njegovi su otisci u svetim sakramentima, u Crkvi, njegovoj Zaručnici. Zaručnik cjeliva svoju Zaručnicu. On ju cjelovito ljubi, svaki dio i svakog čovjeka. Dok je dijete još daleko, njegov ga otac ugleda, ganut trči i pada mu oko vrata i ljubi ga. (usp. Lk 15,20)
U najranijem kršćanstvu, u liturgiji je postojao cjelov mira ili osculum pacis, koji je bio odraz najvišeg zajedništva. Odraz ujedinjene Crkve, sjedinjene u Kristu. Kroz povijest je postao zagrljaj, na kraju pružanje ruke pomirnice, uz poklik Uskrslog: Mir vama!
Mir je poziv svakom čovjeku. Biti i živjeti u miru. U miru koji je plod svetog cjelova. Cjelov Boga. Boga koji žudi za čovjekom i čovjeka koji čezne tragajući Boga. Pogledaj bližnjega - u njemu, koji je ponekad odbojan, kojega se bojiš, krije se lice Boga. Pozdravljajte jedni druge cjelovom svetim. (usp. Rim 16,16)
