Je li došao taj dan kada ću nazvati ili sresti tu osobu koju dugo nisam htio vidjeti? Jel' vrime da učinim taj korak naprijed? Ili što ako se cijelo vrijeme samo nismo dobro razumjeli?
Čovjeka današnjeg vremena mogli bismo nazvati gutačem informacija. Vjerojatno u toj silnoj zbunjenosti i brzini svijeta teško razlučujemo one informacije koje su nam stvarno potrebne od onih koje nas samo zagađuju. Još jedna zanimljiva činjenica je ta da nas uvijek zanima šta onaj netko drugi radi, čime se bavi ili kakvo se možda zlo danas dogodilo. Živeći u takvim okolnostima, zaboravljamo staviti sebe u kontekst svijeta i promisliti o onome što je nama kao ljudima zapravo važno. Mogli bismo lako zaključiti kako previše gledamo u retrovizore, a premalo u ogledalo.
A jedna od važnih stvari je ono što gledamo i slušamo. Čuli smo već dosta puta onu rečenicu: "Čime se hraniš to i postaješ".
Riječi današnje popularne glazbe niti jasno čujemo niti razumijemo. Zapitamo li se kako ona utječe na nas? Potiče li nas ona na dobro ili, pak, na zlo?
Slušajući Gibonnijevu pjesmu Vrime da se pomirim sa svitom, mogu reći da me malo zarezala. I to možda baš onaj dio koji sam krio u sebi. To mi je bio poticaj da pokušam malo dublje ući u pjesmu. Pretpostavljam da je ona sama po sebi dublja od moga promišljanja, ali svatko može o njoj promišljati na svoj način i, nadam se, iz nje nešto dobro izvući, kako bi se to onda i odrazilo na njegovom životu.
Među ljudima za koje ne pitam
odavno neko postoji
kome ne praštam, a trebao bi.
Nešto s čime se svatko od nas muči je pitanje kako oprostiti i trebam li uopće oprostiti... Posebno je to zanimljivo jer osoba koja nosi neku mržnju ili odbacivanje nije svjesna koliki teret nosi sa sobom. Ne radi se samo o tome da možda šteti drugoj osobi, nego šteti i sebi te dne može to spoznati sve dok ne oprosti. Kršćanstvo je možda jedina religija koja potiče na oprost, a da pritom ne traži ništa zauzvrat - ne uzimaj ništa, nego oprosti!
Vodi me bis kroz godine,
a jedva se sićan zbog čega je.
Ima nešto čudno u čovjeku jer se često vodi onime kako je veći od onog drugoga. Preko nekih stvari teško prelazimo, premda znamo da su samo mali ožiljci, nama naneseni. Najveći problem je u tome što taj mali ožiljak u našoj glavi postane nešto presudno u našem životu, a zapravo smo sami sebi stvorili krivu sliku kako ne bismo morali oprostiti… Tu zamjerku čovjek nosi sa sobom na dugi put i čuva je kao škrinju sa zlatom, a zapravo sa sobom ne nosi ništa drugo nego škrinju punu kamenja, zaboravljajući da je taj put dug i da ga ta škrinja usporava i iscrpljuje. Zar nije lakše biti slobodan od svih tereta? Kada bis upravlja čovjekom, tada je čovjek spreman na sve, čak i na one stvari koje nikada ne bi učinio s namjerom. Zato čovjek treba učiti kako kontrolirati svoj bis...
Već je vrime da se pomirim sa svitom
i tiho ko da zaronim na dah.
U svemu sad mogu naći nešto lipo
i reći: "Živote, dobar ti dan!"
Je li došao taj dan kada ću nazvati ili sresti tu osobu koju dugo nisam htio vidjeti? Jel' vrime da učinim taj korak naprijed? Ili što ako se cijelo vrijeme samo nismo dobro razumjeli? Zato tiho zaroni, razmisli, razbistri sa sobom, a nakon toga će biti puno lakše razbistriti i s drugim. Tiho... to je način na koji će naša komunikacija možda postići nešto potpuno drugo, mjesto i vrijeme gdje se još nismo sreli...
I nakon skinutih tereta čovjek nema razloga gledati lošim i zlim očima, nego sada, kao nov čovjek, traži dobro u drugom čovjeku. Gleda u srce koje možda još nije dobro, ali on ga sada gleda na način da može postati dobro. Taj ga zaključak vodi tome da mu je svaki dan dobar, jer je počeo voljeti život.
Kada sam zadnji put u nečemu pronašao nešto lijepo? Život nosi svoje brige i pritom se zna dogoditi da nas te iste brige zarobe i postanu nam jedino usmjerenje. Čovjek koji je zarobljen u svojoj glavi ne može dopustiti srcu da vidi nešto lijepo, a kamoli da bi doživio čudo. Nebo postane samo prostor za zrakoplove, zemlja postane prostor za novu zgradu, čovjek kojeg susrećem postane nešto jedva bitno, a srce postane organ koji će se svakako jednom ugasiti. Iz svih tih razloga treba zaroniti, probuditi se i napokon početi ispočetka.
Na te grane ja više ne smin past,
na njenu dušu prišiti sve što mi smo dospili.
Koliko krivih riči pobigne kroz zube, a ko će ih stić?
Ka i perje bačeno u vitar, ne moš pokupit.
Ako poznajemo sami sebe, onda znamo da volimo prebaciti krivnju. Drugi je kriv za sve moje neuspjehe i moj grijeh je počinio netko drugi. Eva mi je dala jabuku, Dalila me prevarila, Pilat ga je razapeo...
Kažemo da je za svađu potrebno dvoje, međutim, kada u svađu dodamo i bis, tada ne biramo riječi, već bismo sve jezike svijeta mogli govoriti. Riječ ti iz usta bude brza i koliko god kasnije tu istu riječ povlačio ili prezirao, već si je rekao. Za neke stvari bude kasno, jer je riječ već zauzela mjesto u zraku i ne možeš je više izbrisati.
Al učim se kupit.
Ali opet, premda sam ih izgovorio, nastojim sve te riječi pokupiti samo kako bih se naučio da sljedeći put budem oprezniji i spremniji. Možda drugi put bude nekih novih riječi u našoj prepirci i možda se iznenadimo kako nakon naše prepirke možemo nešto i zaključiti. I uvijek kroz prepirku, kao da se natječemo tko će glasnije ili tko će se sjetiti boljeg argumenta. Možda možemo naći neki drugi način rješavanja situacije – kroz neko djelo ili rečenicu koja potiče, a ne gazi. Nekada se sami zbunimo pa umjesto da se potičemo, mi se gazimo…
Među ljudima o tome ne pričam,
al znaju mi s lica čitati
kome ne praštam a trebao bi
Teško je biti u istini. Prije svega u istini sa samim sobom. Teško je to sebi priznati, a još teže podijeliti. Što će biti onaj dan kada stanemo pred Boga? Hoću li se stidjeti svih svojih djela i hoće li biti kasno? Jer i ovdje na zemlji lice te odaje. Odaje te ponašanje, odaje te teret koji vučeš za sobom, a kako li će tek biti pred Stvoriteljem kada sve svoje stavim ispred njega? Život je sam po sebi takav da traži znoj, odricanje i ljubav.
Ovoga trenutka cijeli tvoj život može biti drugačiji. Ne kasnije, ne sutra, nego odmah. Imaš priliku! Mijenjaj život dok još imaš vremena, jer
u svemu sad mogu naći nešto lipo
i reći: "Živote, dobar ti dan!"
