Nerijetko smo u odnosima svezani i zarobljeni. Često nas naši odnosi zbog nesavršene ljubavi okuju u lance koji, ukoliko se učvršćuju, onemogućuju rast u slobodi. Iako je u pitanju otac ili majka, za koje često držimo da nam žele najbolje u životu, itekako to najbolje za nas može postati ono najgore za nas. Mogu nas također zarobiti različiti odnosi s autoritetima, u ideologijama, u prijateljevanjima, u ljubavnim vezama…
„Kreposni Franjo, rasrđen zbog očeva bijesa,
Svega se toga odrekne, ali ne stade na tom,
Već, da se ne bi reklo da ima očevo išta,
Opipa odjeću, odveže pojas i svuče sa sebe
Sve što je na njemu bilo, pa čak i pokrov za stegna.
Stoji tako gol pred svima, baš kao Adam;
Od njega se pak razlikuje samo u ovom:
Ovaj to podnosi voljno, a onaj je prisiljen bio;
Ovaj pati zbog zasluga, a onom je patnja
Došla zbog prijestupa; ipak, jednaka im je kazna,
Ali s razlikom ovom: Adamov stid bješe vidljiv,
Franjin se ne vidi. Jer zar na tijelu čiju je dušu
Obukla čednost može biti ikakva stida?
Kako se očituje ta krepost? Prezire svijet i
Prezrena je od svijeta i nema nimalo volje
Brinuti se za očuvanje onog što ima i sebe.
Podnosi ruganje, laži, ostavlja oca zemaljskog radi nebeskog.
Zar je kreposti što se toliko trudi dovoljno
imati jedno jedino ime?“ (Avr 160-180)
Potraga postavlja pitanja. Traži odgovore. Ne prestaje tragalačka žudnja i čežnja dok se ne nađe ono što ispunja sva traženja i odgovara na sva pitanja. Na prvim je stranicama Biblije pitanje: Gdje si? Bog traži čovjeka. Traži onoga kojeg ljubi. Čovjek je tražen, ali je i tražitelj. U stalnom smo traganju smisla, mada ponekad naša traganja imaju drugačije ciljeve od čiste ljubavi. Traženje stoga predstavlja neodvojiv dio svakog života. Sveti je Franjo bio traženi tražitelj. On je također zahvaćen pitanjem: Gdje sam? Gdje si? Gdje je Franjo (danas)?
Giotto, Sveti Franjo se odriče zemaljskih dobara, oko 1295.-1299., freska, 270 x 230 cm. Asiz, Gornja bazilika
Susret s Giottovom freskom u kojoj se Franjo odriče zemaljskih dobara, na svojevrstan način donosi obraćenje. Susret rađa obraćenjem. U susretu nastaju odgovori, eliminiraju ili potvrđuju pretpostavke, brišu krive i pogrešne misli, osjećaje i uvjerenja. Pogled u žive oči čovjeka s kojim se susrećemo omogućuju otkriće potpuno novog svijeta, neiscrpnog beskraja i neshvatljive tajne. Giottova freska daruje tri susreta. Susret promatrača i Franje. Susret Franje i zemaljskog oca. Susret Franje i nebeskog Oca.
Susret počinje promatranjem. Pogled na Franju, na njegov život i situaciju u kojoj se trenutno nalazi. Mjesto je radnje trg. Javno mjesto. Mjesto gdje postoje različiti profili ljudi, od onih rubnih do onih bogatih, od mladih do starih, od onih koji su zdravi do bolesnih. Takvo je područje dostupno svima, a danas su to javni medijski i društveni prostori. Pogled na trg može biti iz više perspektiva i na različite načine. Na prvi pogled freska prikazuje dvije skupine ljudi. Jednu masu i grupu od par ljudi. Razlika u kvantiteti je ono što prvo primjećujem. Postoje dvije strane, između njih se nalazi mali, uski i slobodni prostor. Često nailazimo na sukobe mišljenja i nesuglasice unutar susreta, bez vjere u nekakvu jedinstvenost u uskoći malog slobodnog prostora. Susret je vidljiv i u sudaru nijansi boja. Sve ono što je materijalno važno obojano je i prikazano jakim i žarkim bojama. Boje također sadrže svoju simboliku, kod Giotta je na osobit način istaknuta i arhitektura bogatih i urešenih građevina, koje su velike i urešene, iako su prostorno i geometrijski nepravilne. Plavi i sveti nebeski svod, dok je zemlja zlatna i smeđa. Svaki susret boja daruje novu boju ukoliko su obje boje spremne na miješanje, odnosno nestanak jedne kako bi se dobila potpuno nova boja. Miješanje je u našem susretu i spremnosti na poniznost, samo to predstavlja pravi duhovni rast u slobodi. Sami u slobodi odlučujemo miješati boje.
Pogled zemaljskog oca usmjeren prema djetetu koje voli i ljubi sada je pun ljutnje i nerazumijevanja. Ljubav je oca zemaljskoga nesavršena i ograničena, ma kolika i kakva bila. Franjin otac Pietro, u svakoj nadi traženja razumijevanja, nikako nije prihvaćao Franjinu odluku i način života koji je posvećen nebeskom Ocu. Na očevom namrgođenom licu nije se naziralo razumijevanje, a kamoli prihvaćanje. Prije samog susreta na trgu, otac je Franju svezao i zarobio u malenu prostoriju u njihovoj kući. Nerijetko smo u odnosima svezani i zarobljeni. Često nas naši odnosi zbog nesavršene ljubavi okuju u lance koji, ukoliko se učvršćuju, onemogućuju rast u slobodi. Iako je u pitanju otac ili majka, za koje često držimo da nam žele najbolje u životu, itekako to najbolje za nas može postati ono najgore za nas. Mogu nas također zarobiti različiti odnosi s autoritetima, u ideologijama, u prijateljevanjima, u ljubavnim vezama… Franjin otac pogledom siječe svoga sina na njegovom putu, ali važan je i detalj njegove majke, koja je oca čvrsto fizički stisnula rukom. Franjina majka kao da zadržava njegova oca da ne nasrne na njega. U rezanju nezdravih veza unutar odnosa dolazi do oslobođenja koje nosi bol, ali i slatkoću istine i slobode. Duhovno je siromaštvo sloboda u odnosima. Siromaštvo je ono prezreno od svijeta, koje ne čuva sebe niti ono što ima. Ali što uopće ima? Ili koga ima?
Detalji koji su neizostavni su Franjin stav, izgled i pogled. Franjo je stamen, stoji u mjestu, možemo reći siguran. Iako je gol, njegovo lice ne pokazuje sram ni stid. Svijest o grešnosti i nedostojnosti podiže njegove oči prema gore, prema Ocu koji mu trči u zagrljaj. Dok se Adam krije zbog svijesti o nedostojnosti, Franjo potpuno ogoljen izlazi na trg i sve slobodno ostavlja poradi onoga koji je sama sloboda. Pietrov je stav u pokretu, kao da pristupa Franji, ulazi u prostor slobode. Njegove su ruke zauzete, nisu raširene i spremne za zagrljaj, već nose haljine od skupocjenih tkanina. Franjina ruka pokazuje jedinu nadu i daje hvalu Ocu nebeskom. Odgovara zagrljajem na zagrljaj.
Stav se Oca nebeskog očituje u malenoj gesti. Giotto prikazuje samo dio ruke, djelić otkrivenog, ali beskrajnog milosrđa. Ruka blagoslova. Ruka odobrenja i potvrde. Ruka se Očeva blagoslova i zagrljaja nalazi u ovom uskom prostoru slobode. Ona je univerzalna i sveobuhvatna. Otac grli svakog čovjeka. Ali mi dajemo odgovor. Ta nam je sloboda darovana. Sloboda izbora. Bog nam daje ruku u životu i u različitim životnim situacijama. Međutim, velika je opasnost u traganju potvrda i odobrenja od ljudi, što pokazuje našu neslobodu i navezanost. Freska također prikazuje i puk, ljude koji su se zatekli na trgu i gledali taj događaj. S njihovih se lica da iščitati zbunjenost i neprihvaćanje, a ako ih samo poslušamo, mogli bismo čuti ismijavanje, komentiranje i osporavanje. Oni odbacuju istinu. Toj većoj masi pripada i dvoje djece, koji na svoj način doživljavaju stvarnost i upijaju rezultate iste. Dijete je i danas, više nego ikada, prisutno u javnom prostoru. Neometano, a ponekad i anonimno. Skupljena masa traži novosti i senzacije. Što je vijest šokantnija, to je traženija i zanimljivija. Ali ona nije korisna i vrijedna hrana, ona je nešto što daje kratkotrajnu i prividnu nasladu ili, bolje reći, užitak. Franjina odluka je šok. Radikalan život. Ljubav prema onoj kreposti koju ne ljube. Ona koja je sama. Ima samo jedno jedino ime.
Ovaj je susret svojevrsna prispodoba o Milosrdnom Ocu. Otac i njegovi sinovi. Franjo i Pietro. Bog je usmjeren ljubavlju i prema jednom i prema drugom. Bezuvjetno i jednako. On je jednak i stalan. Giotto također donosi suprotnost oca i sina u njihovim odijelima. U to doba odjeća je imala veliki značaj. Ona je govorila o statusu, položaju i moći. Pietro je obučen u zlatnu lanenu haljinu s obućom na nogama, dok je Franjo gol i bos. Pokriven je tamnom tkaninom koju drži biskup. Biskup predstavlja Crkvu, to govori i njegova odjeća. Franjo je bio crkven, pod plaštem majke Crkve. Nije napuštao njeno naručje. Crkva daruje širinu i daljinu pogleda, koji je prvi korak susreta. Susreta čovjeka. Susreta Boga. Susreta Oca.
Literatura:
Franjevački izvori, Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Sarajevo-Zagreb 2012.
*Svečevo ime iz milja Franjo (tal. Francesco) što mu ga je nadjenuo njegov otac, sasvim je potisnulo njegovo krsno ime Ivan. Toma Čelanski nastoji etimološki poka- zati kako i to ime ima veliko simboličko značenje. On ga izvodi iz germanske riječi "frank" što znači: slobodan, tj. rođen od slobodnih roditelja pa ni prema komu nema nikakvih obveza kao što ih imaju oni neslobodni.
