Odnoseći se poput svetog Franje, koji se na krilima Sunčane pjesme digao s ovoga svijeta i otišao k Ocu nebeskome, mi postignemo isto.
“Ujutro, kad se rađa Sunce, svaki bi čovjek morao hvaliti Boga koji ga je stvorio, jer nam se po njemu danju prosvjetljuju oči; navečer, kad se spušta noć, svaki bi čovjek morao hvaliti Boga zbog drugoga stvorenja, a to je brat Oganj, jer nam on noću prosvjetljuje oči.” (Asiški zbornik ili Peruđinska legenda, 83, FI 642)
Povezanost svetog Franje i trubadurâ, izražava se u njihovom imenskom značenju. Sam izraz “trobador” ima značenje “pronalazač”, oni su u tom razdoblju bili pjesnici i glazbenici koji su tražeći i lutajući skladali i pisali. Stoga su Manja braća (pro)nalazači Božji, a sâm je Franjo trubadur. Trubadur izgleda apsurdno, neozbiljno ili trivijalno, međutim Franjina tragalačka žudnja za Bogom je bila potpuno konkretna, što se preslikalo i utjecalo na njegov život kojim on oslikava sve što dodirne. Snažan dodir ostavio je u književnosti, a najviše se očituje u književnom preporodu.
Poetični se pristup budi u njegovoj dubokoj molitvenoj blizini Boga. On u zajedništvu s Njim moli i sklada najdivnije hvalospjeve. On kroz poeziju živi od Čelanskog do Cvjetića, a ponovno se budi u “Franceschini” Jakova Oddija iz Perugie. Sam Toma Čelanski u 13 st. sastavlja sekvencije na latinskom jeziku u čast svetog Franje. Ljubav prema poeziji od samih početaka prirođena je franjevačkom duhu i karizmi. A provukla se kroz više povijesnih i nacionalnih razdoblja, od španjolskog zlatnog doba, portugalskog, francuskog, njemačkog, hrvatskog do talijanskog, gdje je i otpočela sa samim utemeljiteljem.
Franjo ima sve odlike velikoga i nadahnutoga književnika i pjesnika. Njegova je pjesma bratu Suncu pravo remek-djelo, koja je i srž Franjina života, skup svih njegovih ideala. Jedino je djelo koje je Franjo sastavio na starotalijanskome jeziku, dok su sva ostala na latinskome jeziku. Ona je ujedno i jedno od najvažnijih svjedočanstava ondašnjega talijanskog jezika kojim je govorio običan puk. Tako ona stoji u samim temeljima talijanske književnosti.
Pjesma brata Sunca
Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri,
tvoja je hvala i slava i čast
i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada,
dok čovjek nijedan dostojan nije
ni da ti sveto spominje ime.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
sa svim stvorenjima svojim,
napose s bratom, gospodinom Suncem:
od njega nam dolazi dan
i svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno,
slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja.
Hvalite i blagoslivljajte
Gospodina moga,
zahvaljujte njemu, služite njemu svi
u poniznosti velikoj.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Mjesecu i sestrama Zvijezdama.
Njih si sjajne i drage i lijepe
po nebu prosuo svojem.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Vjetru,
po Zraku, Oblaku, po jasnoj Vedrini,
i po svakom vremenu tvojem,
kojim uzdržavaš stvorove svoje.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestrici Vodi,
ona je korisna, ponizna, draga i čista.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Ognju, koji nam tamnu rasvjetljuje noć.
On je lijep i ugodan, silan i jak.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i nosi, slatke nam plodove,
cvijeće šareno i bilje donosi.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje
i podnose rado bijede života;
blaženi koji sve podnose s mirom,
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu;
a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.
Odnos duha i tijela, Franju je vodio do bratimljenja sa svim stvorenim. Iako pjesma brata Sunca odaje dojam čovjeka koji zdrav i sretan, negdje u prirodi promatra i divi se ljepoti stvorenog, Franjina stvarnost je drukčija. Franjo, siromašan, prljav, ranjenih udova, u bolesti i tjeskobi odaje ovu “završnu ispovijed”, koja sve oslobađa, ali i ujedinjuje u Jednome. Prikaz je postojanosti i stalne prisutnosti Boga, koje se otkriva u svemu stvorenom. Ova povezanost sveca i prirode počinje promatranjem, ali se tu ne zadržava, ona nadilazi divljenje koje postaje suosjećanje, kroz zajedničku odu Stvoritelju.
Mističnost pjesnika prirode nadilazi razinu uživanja, jer hvala postaje molitva, koja budi svijest doživljavanja svega onoga što nam je darovano, ali i onoga kome smo mi darovani. Do ovog zaključka svetac ne dolazi pune snage i obilujući slikom stvorenog, nego baš onda kada mu “brat magarac” to nije mogao nositi. U trenutku hvale, Franjo je slijep, svjetlo mu smeta, rane ga bole, ne podnosi buku, ležeći na podu u muci tijela i duha. Time se rađa nova sakramentalna dimenzija stvorenog, koje čovjek otkriva kao jedinstvenu vrijednost koja je darovana, i prema kojoj bi trebao imati odgovornost i zahvalnosti u slobodi.
Pjesma prvotno odaje hvalu Bogu koristeći tri pridjeva kako Franjo zaziva Stvoritelja, svevišnji u otajstvu, svemogući u stvaranju, dobar u djelu spasenja. Ovakav početak daje teološko mistični pristup, u kojem se očituju dva vida, prvi vid prikazuje zahvalnost Stvoritelju za sve što nam je darovano, dok drugi vid prikazuje pridruživanje hvale stvorenja hvali pjesnika. Drugi je motiv brat Sunce, koji također označava Boga, koji je sama svjetlost, Svjetlost u čijem je Franjo zagrljaju sa svim stvorenjima. Mjesec i zvijezde nose poseban pridjev koji autor koristi u originalu “clarite”, a označavao bi usporedbu sjaja koji je rasut po nebu. Brat Vjetar prikazuje uzdržavanje čovjeka na životu, jer bez disanja nema života. Čistoću i poniznost Franjo pridaje Vodi. A Oganj, mio, snažan i jak, tri su pridjeva koja označavaju moć koju vatra, kao tvar sadrži, osim svjetline, daje toplinu.
Majkom Franjo imenuje Zemlju, koja je također sestra, ali zbog sudjelovanja u rađanju svih bića, ona također sve hrani i upravlja. Ova strofa hvale naše Majke, potiče i na svijest o neskladu odnosa bića i darovane Majke, koja nas i sâma dariva. Ugroženost toga odnosa čovjeka i prirode, koji je nastao iz neodgovornosti i nezahvalnosti prema Majci Zemlji, dovodi do straha. Današnji je čovjek prestrašeni promatrač nepredviđenih i opasnih posljedica koje su odgovor prirode u boli i jecanju zbog nepoštivanja od svoje djece. Bezrazložno uništavanje flore i faune, dovode do stalnih prijetnja čovjeku.
Enciklika “Laudato si” (Hvaljen budi), pape Franje, čiji je podnaslov “Briga za naš zajednički dom”, sažima opseg trenutnih problema vezanih uz okoliš. Pitanja o kojima se raspravlja uključuju onečišćenje, klimatske promjene, nedostatak vode, gubitak biološke raznolikosti i globalnu nejednakost. Enciklika ukazuje na lažne ekonomske teorije i moralni i praktični relativizam. Proširuje razmatranje etičkih i duhovnih dimenzija načina na koji se ljudi trebaju odnositi jedni prema drugima i prirodnom svijetu – oslanjajući se na kulturu, obitelj, zajednicu , vrline, religiju i poštivanje općeg dobra.
Neka pjesma brata Sunca postane naša molitva, postajući molitvom, bit će naš način života. A ovakav način života omogućuje konkretno poštovanje i odgovornost prema svemu stvorenom, jer nam je sve to bez zasluge darovano. Odnoseći se poput svetog Franje, koji se na krilima Sunčane pjesme digao s ovoga svijeta i otišao k Ocu nebeskome, mi postignemo isto.
Literatura:
1. Franjevački izvori, Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Sarajevo-Zagreb 2012.
2. Lázaro IRIARTE, Povijest franjevaštva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2013.
3. Lázaro IRIARTE, Franjevački poziv, Sinteza ideala sv. Franje i sv. Klare, Hrvatska Kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2016.
4. Oton KNEZOVIĆ, Franjevački idealizam, Savremena pitanja, svezak 28-30, Mostar 1929.
5. Papa Franjo, Laudato si, enciklika o brizi za zajednički dom, 2. izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2015.
