Tko sam? Kako zapravo izgledam? Što činim? Kako reagiram na životne izazove? Zašto sam ja baš ja?
On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe "oplijeni" uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. (Fil 2, 6-7)
Kao dijete nerijetko sam slušao: „Isti je ćaća!“; „Ne može ga se ukrasti!“; „Bacio se na dida!“ Ovakve izjave odnosile su se ne samo na fizički slične elemente, boju kose, očiju ili izgled lica nego na radnje i geste u kojima dijete „oponaša“ svoje roditelje i prijatelje. Čovjekov život kao takav je podložan odgoju, dopušta oblikovanje, u oponašanju onoga što doživljavamo, čujemo, vidimo i osjetimo... Takve se stvari fraktalno ponavljaju iz koljena u koljeno.
Tko sam? Kako zapravo izgledam? Što činim? Kako reagiram na životne izazove? Zašto sam ja baš ja? Ovakva pitanja predstavljaju sveprisutno propitivanje života, u pitanju i sazrijevanju, shvaćanju i nerazumijevanju, razočaranju i sreći. Prava se istina nalazi u suočavanju, korak po korak, ruka po ruka do zagrljaja samoga sebe, života u kojem sam sebe shvaćam i prihvaćam, do života koji je vrijedan življenja, koji vrijedi samo zbog mog postojanja, mog bivanja. Put takvoga života početak pronalazi u prihvaćanju života kao dara. Ja sam dar, dar samom sebi, dar drugom, dar roditeljima, dar svijetu, dar supružniku... Dragocjenost je vidljiva u mojoj željenosti i ljubljenosti od Boga koji me stvorio na svoju Sliku, ovakvoga kakav jesam. Na vrhuncu On sam uzima lik čovjeka i postaje meni sličan. Meni, nesavršenom i ograničenom, postaje sluga koji iz ljubavi i u ljubavi služi. Gledam ga, lice Boga postaje kao ja, iako On ne poznaje kraj. Sebeprihvaćanje predstavlja težak zadatak, ali je preduvjet svakog sebedarja. Ne mogu dati dar, ako ga nemam, ne mogu darovati, ako nikada nisam prihvatio dar.
Jedna benediktinska priča govori o redovniku koji je otišao u drugu zemlju kako bi nastavio studij na stranom jeziku. Njegov početak je bio težak, uglavnom zbog jezične nesigurnosti i neznanja. Nakon određenog vremena, bio je pozvan na razgovor kod priora. Sâm je očekivao nekakva standardna pitanja: Kako je? Snalazi li se? Treba li mu što?... međutim prior mu je poručio dvije stvari: “Dragi brate, u životu se uspoređuj i promatraj samo ispred jedne osobe, a to je Bog. Ne uspoređuj se s drugima, od njih nisi stvoren niti su oni mjera tvoje vrijednosti. A druga stvar, najveći neprijatelj si ti sâm sebi. Uspoređivanjem umanjujemo vlastitu vrijednost kao ljubljenog djeteta istog Oca, a sami sebi predstavljamo najveći poticaj i spoticaj.“ Također, u prispodobi o Milosrdnom Ocu, mlađi sin slobodno napušta i odlazi iz obiteljske kuće i u istoj se slobodi vraća kući. Vraća se u trenutku pokajanja u padu, kad se prisjeća čiji je sin. I kada postaje svjestan da ima Oca. Želi se vratiti. Iako oduzima sebi dostojanstvo djeteta, moli se da bude sluga. U svakom padu i blatu stoji On, milosrdni Otac koji izdaleka promatra dijete koje se igra ili sakriva. Čim se dijete spotakne, Otac mu u slobodi pruža ruku i trči u zagrljaj! U svakom mraku, On je svjetlo, u svakoj boli, On je lijek. Nikada nismo sami! Stoga, baš je dobro biti ja, kad na Tvoju sliku Oče, stvoren sam.
