Vjera je ona koja gleda istinu onakvu kakva jest, upravo zato što joj je dopušteno sumnjati. A ateizam, u onom trenutku kada dopusti vjeru, prestaje biti ateizam.
Svi smo skloni svoja uvjerenja potvrđivati, a tuđa podvrgnuti tako rigoroznom ispitivanju da ga je jednostavno nemoguće proći. Ovaj intelektualni prekršaj jednako čine i oni koji vjeruju, kao i oni koji ne vjeruju.
Ateist (kao i vjernik) prihvaća činjenicu da je Bog previše skriven, neprimjetan, baš kao da ga i nema, ali ateist ne smije priznati da se Bog ipak ponekad otkrije. On (kao i vjernik) kreće od činjenice da se sve što se u prirodi događa može objasniti pomoću prirodnih procesa. Ali njemu nije dopušteno gledati u počelo same prirode, a to počelo ne može biti dio prirode, već nešto što je bitno nadilazi. Ateist (kao i vjernik) je sasvim opravdano zgrožen činjenicom zla. Ali što je s činjenicom dobra?
U svojoj knjizi Pravovjerje, Gilbert K. Chesterton na savršen način opisuje "običnog čovjeka", odnosno onoga što bi jedan vjernik trebao biti. On uspoređuje njegov pogled na stvarnost s pogledom naših tjelesnih očiju koji je stereoskopičan. Taj pogled je paradoksalan, jer uzima dvije slike koje se ne poklapaju jedna s drugom i koje se jedna drugoj protive. Ali te dvije kontradiktorne slike, tek kada se uzmu zajedno, prikazuju potpuniju i stvarniju sliku nego kad bismo uzeli samo jednu. Zato smatram da je vjernik u boljoj poziciji od nevjernika, jer živi od otajstava koja sjedinjuju suprotnosti, otajstava u kojima „kontradikcije“ žive u zajedništvu. Neki od primjera za te suprotnosti su Isusova Božanska i ljudska narav, grm koji gori, a ne izgara itd.
