Čini mi se, naime, da mi ljudi, pogotovo u većem društvu, u većini slučajeva iznosimo stvari koje su gore i pliće od onog što mislimo...
Određeni
događaji u posljednje vrijeme otkrili su mi koliko mi je nedostajala istinska
komunikacija. U nekoliko sam prilika u ovoj akademskoj godini uistinu uspio
razgovarati i izreći samoga sebe kao što dugo nisam. Tek tada sam mogao
shvatiti koliko mi je to nedostajalo. No nisam pronalazio riječi da to objasnim
sve dok nisam počeo iščitavati njemačkog filozofa egzistencije Karla Jaspersa.
U
svojim radijskim predavanjima pod naslovom »Uvod u filozofiju« on u drugom
poglavlju o izvorima filozofije progovara i o komunikaciji. Nakon navođenja
izvora filozofije on nas upućuje na to da do ozbiljenja filozofije dolazimo tek
komunikacijom. A prema njemu bi istinska komunikacija u prvom redu vrijedila za
komunikaciju od egzistencije k egzistenciji. Dakle, slobodna komunikacija onog
što jesam osobi koja je pred vama otvorena onakva kakva jest.
Promišljajući
o tim riječima nisam mogao a da se ne zapitam kakva je u svakodnevnici naša
komunikacija. Nekako mi se čini da je prvo ograničenje to što smo uglavnom
sputani u izricanju samih sebe. Sputani smo okolnostima i ljudima koji nas
okružuju. Čini mi se, naime, da mi ljudi, pogotovo u većem društvu, u većini
slučajeva iznosimo stvari koje su gore i pliće od onog što mislimo. Tako
krijemo ono što nas uistinu tišti pa i ono što raduje. S druge strane, u
određenim situacijama poput nekih molitvenih ili framaških druženja govorimo o
boljem stvarima od onih koje su nam doista na umu.
I
sȃm sam se zapleo u mrežu takve paušalne komunikacije. Uvijek sam se ili šalio
(uglavnom to), ili govorio ono ozbiljno što sam mislio da trebam reći. Tako je
prolazilo vrijeme, a ja nisam izricao sebe ili – kako se to popularno kaže –
ono što mi je na duši. Mlatio sam praznu slamu u gotovo svakom društvu i
prilagođavao se sugovornicima skrivajući ono što mislim i što jesam. Naravno da
je takva komunikacija naporna i da ne stvara zajedništvo među ljudima što bi po
korijenskom značenju riječi trebala. I ja sam se umorio od takve komunikacije.
Bio sam žedan pravog razgovora. Međutim, ove godine situacija se promijenila.
Prvi
u nizu od takvih razgovora bio je prijeloman. Do njega je došlo sasvim
spontano. Dva brata i ja smo se dogovorili za piće sa
jednom osobom. Njih dvojica su jedan po jedan odustali od tog dogovora i ja sam
završio sam sa tom osobom. Da je bilo drugačije, teško da bi razgovor išao u
smjeru u kojem jest, a još teže bih se ja otvorio. Naime, nakon dugo vremena progovorio
sam o svojim nadanjima, razočaranjima i o onom za čim žalim. Naravno da je
svemu tome doprinijela spontanost susreta, ali moram zahvaliti i osobi preko
puta. Ta osoba je spremno slušala moje poduže ispovijesti i pokušavala ih
razumjeti. Nije u tom razgovoru nedostajalo ni šale ni ozbiljnosti –dobra mjera
svega. Ne mogu ni opisati kako sam se dobro osjećao kad sam došao kući.
No,
nisam mogao ostati na tome. Morao sam to iskustvo primijeniti i među svojim
najbližim. Taj korak je bio težak, jer nisam bio siguran da je takvo što uopće
izvedivo. Bogu hvala inicijativa je opet došla sa druge strane. Kroz nekoliko
dana sam razgovarao s nekoliko ljudi i sve su to bili ozbiljni razgovori u
kojima sam se i sam prisjećao toga tko sam. Izričući sebe, došao sam sebi.
Svjestan sam da je ovo osoban doživljaj i ne mora biti da je u svim tim
razgovorima bio obostran, ali sam svejedno zahvalan ljudima koji su mi omogućili
da bez kalkulacija progovorim o tom što jesam. Da promislim o sebi. Jaspers
kaže da filozofirati znači postajati samim sobom. A to je pak nemoguće bez
susreta s drugim. »Ja sam samo s drugim, sam nisam ništa.«
Ipak,
kao kršćanin se ne mogu zadovoljiti samo međuljudskom komunikacijom. Nije dovoljna
samo komunikacija s drugim. Potrebno je ući u odnos s onim Uvijek Drugim.
Filozofija Boga naziva transcendentnim
– onim koji nadilazi, prekoračuje mogućnosti naše spoznaje. Stoga Jaspers
smatra da nam se on otkriva tek u šiframa i da naša spoznaja šuti pred pitanjem
Boga. Bog nesumnjivo i jest takav ako uopće jest. Međutim, kršćanstvo je
utemeljeno na ideji da je se taj nadilazeći, neobuhvatni Bog oplijenio od svoje
transcendencije te da nam se objavio u konkretnoj stvarnosti. Govorimo o
Kristovom utjelovljenju. Drugim riječima, taj Bog, kakav u sebi jest, želio je
ući u odnos s nama, tj. želio je s nama komunicirati. To je temelj kršćanstva; Bogočovjek
Isus Krist razgovara s ljudima.
I
pred takvim Bogom želim stajati u zahvalnosti. U tišini kapelice želim
razgovarati s Bogom koji je s neba sišao da bi mogao razgovarati s ljudima. I
istina je da s tim Bogom možemo razgovarati jer je on raskinuo zastor koji nas
je razdvajao, ali koje su to riječi prikladne kad se nađemo pred njim. »Pred njim izlijevam svoju tužaljku…« Pred
ovim Drugim trebam u potpunosti izreći sebe. Izreći cijelu svoju egzistenciju,
svoju stvarnost. Ovaj razgovor mora biti uistinu oslobađajući i ispunjavajući.
Kako će mi On odgovoriti? Tišinom. I kada izreknem samoga sebe pred Njim, on će
mi odgovoriti na svoj način. Njegov način mi ostaje neshvatljiv.
Tu
se ponovno približavam onom filozofskom transcendentnom Bogu. Iako vjerujemo da
se Bog utjelovio u Isusu Kristu i tako učinio mogućom komunikaciju između sebe
i nas, mi i dalje ostajemo u neznanju kako se to dogodilo. To nas otajstvo
nadilazi i prekoračuje mogućnosti naše spoznaje. I onda kada stanemo u tišini
pred Boga ostaje nam tek da uzviknemo: »O dubino bogatstva i mudrosti i
spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi!«
(Rim 11,33-34)
