Samo se nameće pitanje tko je subjekt koji postavlja pitanja i daje odgovore. Pitanje „Gdje si?“ iziskuje duboko traženje sebe i svog smisla u životu. Traži odgovor koji je tako blizu nas samih, a daleko, ukoliko nismo blizu sami sebe.
Ja sam mlad. Baš je lijepo ovo reći iako ne znam kako je ne biti mlad jer još to nisam bio. Kažu kako je čovjek biće relacije, biće odnosa. Čovjek kao biće relacije uvijek se stavlja ili uspoređuje s bićima, kategorijama koje su nasuprot njega. No čovjek je i biće komunikacije. Aksiom komunikologije jasno izriče da je komunikacija nužna i da se ne može ne komunicirati. Ono što nas često stavlja u relaciju s drugim jest upravo ta komunikacija koja je ponekad isforsirana, škrta i ne nosi u sebi spontanost, rekli bismo da je umjetna. Bolje možda i ne komunicirati na verbalnoj razini, nego se zadržati na neverbalnoj ako je ova potonja iskrenija. Zašto trošiti riječi?
Konstrukcije naših svakodnevnih komunikacija su odveć poznate: „Ee kako je? Šta ima? Gdje si?“. Najgorom mi se do sada činila „Gdje si?“ Ako sam ispred tebe nema smisla pitati: „Gdje si?“, ta nisi „ćorav“. Imao sam namjeru prethodnu rečenicu oblikovati drugačije, bez ovog „do sada“, ali zaključih da je ovo pitanje „Gdje si?“ puno kompliciranije nego što se čini na prvu. Koga čovjek više može naći da bi ga saslušao? Koliko puta smo jedni ispred drugih i ne čujemo se, i zato ovaj „Gdje si?“ ima itekako smisla iako se možda nisam nikada zapitao gdje sam. Koliko puta sam prečuo drugoga radi mobitela i drugih beznačajnih i smislopraznih sadržaja, a taj drugi je htio da ga čujem. Izgleda da je problem slušanja oduvijek prisutan u povijesti čovječanstva, on je tu od pamtivijeka.
Gdje sam ja? Tko mi na to može odgovoriti? Vjerujem da mi nitko ne može dati odgovor na ovo pitanje. Ovo pitanje nije za druge, ovo pitanje je za mene, jedini ja mogu odgovoriti na ovo pitanje. Gdje potražiti odgovor? Potražiti ga jedino mogu u sebi! „Nemoj ići vani, nego se vrati u sebe“ (sv. Augustin). I ovo „gdje“ se na jednoj drugoj dimenziji koja nije leksičke naravi odnosi na slušanje, ali i promatranje - promotriti sebe, poslušati sebe, pronaći se i reći iskreno: „ovdje sam“. Sav naš život, mogao bih reći, se odvija kroz dvije riječi: „gdje“ i „ovdje“. Relacija tih dviju riječi daje produkt koji se zove život. Samo se nameće pitanje tko je subjekt koji postavlja pitanja i daje odgovore. Pitanje „Gdje si?“ iziskuje duboko traženje sebe i svog smisla u životu. Traži odgovor koji je tako blizu nas samih, a daleko, ukoliko nismo blizu sami sebe.
Ej čovječe, probudi se iz tuđega sna – i vrati se sebi dok još imaš kome! - Ljubo Stipišić Delmata
