Svi ti ozbiljni i zaposleni ljudi pauzu za ručak koriste tako da odu na svetu misu. Radeći u centru svijeta, na Manhattanu, oni su stvarno jedna neobična skupina ljudi.
Svima nama koji smo odrasli u malenim mjestima, seoskim pejzažima i noćima ispunjenima pjesmom cvrčaka uvijek će u jednoj mjeri biti strana ona druga mjesta, veliki gradovi i sve ono što ide uz njih. Nekako, postane dio čovjekovog identiteta, stvar navike, usnuti uz zvijezde, a buditi se uz cvrkut ptica. I čovjek zaboravi biti zahvalan na tome.
Može čovjek posjetiti mnogo mjesta, ali nikada neće pronaći mjesto u kojem ga makar nešto neće iznenaditi, u kojem neće bar nešto naučiti i kojem mu se makar jedna stvar neće svidjeti. Sve to može se očekivati baš u svakom mjestu, svakom selu i gradu na svijetu, ali ipak, čini mi se, ni za jedno mjesto se to ne može kazati s takvom sigurnošću kao za New York. Uistinu, u pravu su oni koji tvrde kako je New York svijet za sebe. Grad koji nikada ne spava, kako se često naziva, je zapravo u cijelosti jedna velika turistička atrakcija. Tko od nas nije čuo za Times Square, Empire State Building, ili Blizance? Ali, osim tih planetarno popularnih lokacija, u New Yorku postoje i ona malo ili puno manje poznata. A ta mjesta u sebi kriju neotkrivenu ljepotu i bajkovitu čar. Na sreću, postoje i ljudi koji poznaju ta mjesta.
Jedno takvo mjesto rodna je kuća Elizabeth Seton, prve američke svetice. Danas, u rodInoj kući svete Elizabete nalazi se njezino svetište s malom crkvicom. I dok se čovjek približava tome mjestu, odmah u oči upada njegova posebnost. Visoke zgrade nadvile su se nad skromnu kućicu, ali pogled se ne zaustavlja nad zgradama koje paraju nebo, nego nad malom kućicom. Bilo je nekoliko minuta iza podne. Sredina radnog tjedna. Ušavši u crkvu, vidio sam starog svećenika koji u misnom ruhu izlazi iz ispovjedaonice i prilazi oltaru započeti sa svetom misom. Malo neobično vrijeme za svetu misu. Usred radnog vremena i usred radnog tjedna. U crkvi četrdesetak ljudi, a od toga – brojao sam – tri žene i sve ostalo muškarci. Svi oni su lijepo dotjerani, mnogi u odijelima s kravatama, aktovkama u ruci i službenim iskaznicama oko vrata. Kada ih čovjek pogleda, čini mu se kako upravo počinje neka konferencija, a ne euharistija. Pogađate već o čemu se radi, jednostavno je. Svi ti ozbiljni i zaposleni ljudi pauzu za ručak koriste tako da odu na svetu misu. Radeći u centru svijeta, na Manhattanu, oni su stvarno jedna neobična skupina ljudi.
Pronaći bilo što u New Yorku nije teško. Uz minimalan trud naći ćete se na točno onom mjestu kojem želite. Empire State Building, Central Park, Broadway i sve druge moguće i poželjne lokacije su tu, prezentirane kao na dlanu i samo čekaju da ih dođete vidjeti. No, oni ljudi od maloprije pronašli su nešto puno vrjednije od zgrada, parkova i ulica – pronašli su Gospodina. I dok vani na ulicama hodaju milijuni ljudi koji, u potpunoj otuđenosti jednih od drugih, nemaju ni vremena ni želje pogledati u oči onoga koji ima dolazi u susret, u ovoj maloj crkvici, na samo nekoliko koraka, događa se susret svih susreta. Slavi se euharistija. Onako kako on to uvijek čini, kao ono u lahoru starozavjetnom proroku Iliji, Gospodin dolazi nenametljivo i u jednostavno. I ondje gdje se na trenutke čini da je teško pronaći čovjeka, a kamoli Boga, on dolazi. Koliko li je bogatstvo pronaći Gospodina koji dolazi! I kolike li zablude prolaziti svaki dan i svaki tjedan pored Gospodina i ne zastati te se ne napojiti na Izvoru Života.
