Previše vjerujemo svome oku. Svijet nam se samo takvim »predstavlja« te ga oko ne može vidjeti onakvim kakav on uistinu jest. Htjeli mi to ili ne, naše oko je previše egocentrično jer smo mi ta »točka gledišta«.
U taj čas dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.«
Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ’Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ’Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’« (Lk 13, 1-9)
Pošto sam pročitao ovaj ulomak Lukinoga Evanđelja pade mi na um da se poigram malo s rječnikom te ću, stoga, u ovom tekstu navoditi citate iz Rječnika stranih riječi Bratoljuba Klaića.
Čini mi se da Isus ovdje govori o perspektivi. U Rječniku kraj riječi perspektiva stoji ovako: »lat. (perspicere - vidjeti, razabrati) 1. slikarsko prikazivanje predmeta na površini tako kako se oni predstavljaju oku promatrača po svom položaju, veličini, obrisima, boji i jasnoći… 5. općenito: točka gledišta, gledište, stajalište, stanovište. « Promatrajući druge oko sebe često, a možda i gotovo uvijek krivo ih oslikavamo. Bog nas je uistinu stvorio kao vrhunske umjetnike jer imamo dar originalnoga, nefalsificiranoga prikazivanja svijeta. No, ovdje postoje i brojne poteškoće. Naime, kao što slikari mogu prikazivati trodimenzionalne predmete u samo dvije dimenzije ili kako piše u Rječniku: »na površini«. Tako i mi imamo još veći problem da oslikamo čovjeka, onoga drugoga, onoga kraj sebe, onoga najsličnijega Bogu. Tu su također i problemi s veličinom, obrisima, bojom, jasnoćom… Kako dočarati, kako pojmiti onoga za kojega se Bog utjelovio i za kojega je ubijen. Iskreno, mislim da po pitanju boje previše koristimo crnu i sivu!?
Sada dolazimo do možda najvažnijega djela gdje u Rječniku stoji: »tako kako se oni predstavljaju oku promatrača«. Tu se nalazi ključni problem. Previše vjerujemo svome oku. Svijet nam se samo takvim »predstavlja« te ga oko ne može vidjeti onakvim kakav on uistinu jest. Htjeli mi to ili ne, naše oko je previše egocentrično jer smo mi ta »točka gledišta«.
Klaić dalje nastavlja objašnjavajući pridjev perspektivan: »2. koji se odnosi na budućnost, osobito u koga se polažu velike nade, od koga se mnogo očekuje, koji svojim sposobnostima mnogo obećava.« Budući da sam u ovom relativno kratkom tekstu kojem je zadaća razmatranje evanđeoskog teksta ovoliko puta citirao Klaića, bio bi red da, barem na kraju, citiram i koju Isusovu riječ. On na naš upit je li nam realan prikaz drugih veli: »Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite svi ćete tako propasti.« Što bi to drugo značilo obraćenje nego da svoju perspektivu, »točku gledišta« prebacimo na drugoga, na čovjeka kojega oslikavamo i učinimo ga perspektivnim (ponovno pročitaj objašnjenje pojma perspektivan).
