Čovječe koji trčiš, zastani malo. Kamo putuješ? To pitanje sam sebi često postavljam. Put je širok pojam, i samim time što sam putnik, ne znači da sam na pravom putu.
Za moj pojam možda nijedna definicija ne opisuje bolje čovjeka nego „homo viator“. Čovjek putnik. Biće koje putuje.
Nedavno mi jedan brat priča što je doživio na predavanju iz Presvetoga Trojstva. Profesorica je izložila primjer: kako bi bilo da jedan od nas sjedne u sredinu, a oko njega sjednu stručnjaci iz svojih područja: psiholozi, psihijatri, socijalni radnici, svećenici, duhovnici itd.
Nakon toga svi pođu pisati svoje mišljenje o dotičnoj osobi.
Evo, čitatelju, ti koji sada čitaš ove retke, pokušaj zamisliti sebe u sredini. Na kraju, nakon što bi dali svoj dojam o tebi, njihova mišljenja bi se znatno razlikovala, a kada bi završili izlaganje svojih mišljenja i opširnih traktata, ti bi kazao samo jednu stvar. To nisam ja.
To me se baš dojmilo. Jako živopisan primjer. Kada bismo trebali opisati jednu osobu koja je opipljiva, koju doživljavamo omeđenu prostorom i vremenom, svatko bi imao svoj subjektivni pogled. Tu možemo zaključiti jedno. Čovjek je tajna. Ponekad je tajna samome sebi. Kako onda ne bi bio drugima?
Zamislimo sada Boga ili bolje rečeno našu sliku Boga, koji je neopipljiv, na neki način nama ljudskim bićima apstraktan pojam. Kolike su samo knjige napisane o Bogu. Velike knjige. Nakon svih tih knjiga još ga pokušavamo iskazati – nismo ga uspjeli dohvatiti. Koliko se samo čovjek muči da pokuša izreći Onoga, koji je ljudskim jezikom Neizreciv.
Krist se također muči kako svojim slušateljima približiti kraljevstvo nebesko i radi toga uzima slike iz svakodnevnice. Međutim, u Njemu Bog ujedno postaje Otajstvo i otkriva nam se. Danas, nakon dva tisućljeća, mi ljudi, putnici, i dalje putujemo. I dalje tražimo te pokušavamo prodrijeti u to skriveno Otajstvo koje se otkriva.
„Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi (...) ; što je bilo, opet će biti, i što se činilo opet će se činiti...“, u svom umovanju kao da se čudi pisac Knjige Propovjednika.
Danas je Dušni dan, spominjemo se naših pokojnih, stojimo iznad njihovih grobova kao što će netko stajati iznad naših. Vjerojatno će razmišljati o čemu i mi danas razmišljamo. Te osobe su bile jedno vrijeme s nama, bile su tu i sada ih više nema. Njihove pojave, njihovog smijeha. Ne čudimo li se danas i mi tomu kao davno Propovjednik? Ostaje nam samo vjera.
Na Čistu srijedu ili Pepelnicu posipamo se pepelom uz sjećanje da smo prah i da ćemo se u prah vratiti. Kartuzijanski red, monasi koji većinu vremena provode u šutnji, kada se vide u prolazu, pozdrave se s „memento mori“ – sjeti se da si smrtan. Kao da se pokušavaju svakodnevno sjetiti da su „homo viator“. Teško nam se toga sjećati. Teško.
Čovječe koji trčiš, zastani malo. Kamo putuješ? To pitanje sam sebi često postavljam. Put je širok pojam, i samim time što sam putnik, ne znači da sam na pravom putu. Kao što je jedan fratar opisao na duhovnoj obnovi, kako su u Isusovoj prispodobi o milosrdnom Samaritancu svi bili na istom putu: čovjek koji je opljačkan, razbojnici, svećenik, levit i Samaritanac. Svi su bili na istom putu, a istodobno svi su imali različit put.
I ti i ja, čovječe putniče, koji smo u istoj Crkvi i činimo iste geste, prividno smo na istom putu. Od nas svatko ima svoj put. Svatko će svoj račun položiti. I na kraju svakome će na Dušni dan, svijeća drukčije gorjeti...
