Knjiga se lako se čita i mogu je svakome preporučiti, pogotovo nakon raznih iskustava u blagoslovu obitelji tijekom božićnih vremena. Tu se čovjek nagleda svega i svačega, a vjerujte mi, ponekad je bolje da nije vidio ništa. Zato dobar priručnik o čišćenju i pospremanju svakako dobro dođe.
Prljave čarape razbacane po podu i zaziv Duha Svetoga…zatrpana stolica koja služi namjesto ormara i meditacija…prostracija na podu i skorene mrlje cappuccina? E, pa neće da može, rekao bi Šoić iz Tesne kože. Ne samo Šoić, već nam to govori i naše tijelo kada vidi brlog koji smo stvorili i odmah osjeti nelagodu. O toj nelagodi bi valjalo malo promisliti, jer smo je svi iskusili.
Većina se nas, barem jednom u životu, kvalitetno zacrvenjela pred gostima kad su nas zatekli nespremnima usred nereda. To je potpuno normalno, nelagoda zbog nereda samo pokazuje da cijela naša osoba teži nadnaravnome skladu. Uvjeren sam da svaka osoba u svojoj dubini zapravo voli uredno i osjeća zadovoljstvo ondje gdje je red vidljivo uspostavljen.
S druge strane, svjesni smo da postoje ljudi koji su navikli na nered i naizgled nemaju potrebu za čistoćom i spomenutim skladom. Vjerujem da svi poznajemo takve osobe, a možda smo to i mi sami. Kod takvih osoba nered nije slučajnost, kod njih je slučajnost kada je nešto čisto. Neuredno gomilanje stvari postaje njihova potreba, za koju misle da je bez nje nemoguće živjeti. Iskustvo mi govori sljedeće: svaki puta kada susretnem takve ljude u njihovim domovima, usudim se reći da je njihov nered samo izvanjska manifestacija nereda u njima samima. Takve osobe zrače manjkom samopouzdanja, uvjereni su da ne zaslužuju bolje, sklonije su anksioznosti i kao da ne mogu izići iz vrtuljka nezadovoljstva.
Za tiho i bezimeno nezadovoljstvo svatko može imati milijun valjanih razloga, no siguran sam da nikomu ne bi palo na pamet da bi uzrok tom nezadovoljstvu ponekad mogao biti i njegov vlastiti dom. Upravo iz tog razloga vam donosimo recenziju knjige Čarolija pospremanja koja će vam promijenit život, autorice Marie Kondo. Knjiga se bavi tematikom pospremanja i bacanja nepotrebnih stvari te unutarnjim nezadovoljstvom koje je plod gomilanja stvari. Zanimljiva je to, ali ne tako raširena tema među vjernicima, o kojoj se isplati razgovarati i posvetiti joj malo vremena.
Jesi li se ikada zapitao/la zašto netko kada uči za ispit, odjedanput ostavlja skripte i krene ubrzano pospremati sobu? Autorica piše: Mnogi ljudi osjećaju potrebu za čišćenjem kada su pod pritiskom, na primjer prije ispita. Ali ta se potreba ne pojavljuje zato što osoba želi očistiti sobu. Pojavljuje se zbog potrebe da se „nešto drugo“ dovede u red. Mozak, zapravo, silno želi učiti, ali kad opazi neuredan prostor, žarište se preusmjerava na „moram očistiti svoju sobu“. Činjenica da se potreba za pospremanjem malokad nastavi kad kriza završi, potvrđuje tu teoriju. Kad ispit prođe, rasplinjava se strast koja je noć prije ulagana u čišćenje i život se vraća u normalu.
To što smo se mi naviknuli i opravdali nered u našemu domu, ne znači da naš mozak funkcionira jednako. On je zasebni operativni sustav koji ne može ne vidjeti problem, kao što to mi često radimo. Mozak će signalizirati tijelu da nešto poduzme i riješi taj problem.
Sa silnim propovijedima o tome kako je tijelo hram Duha Svetoga vjerojatno nisu upoznate samo ptice na grani, već i Glovo dostavljači iz Nepala koji tu i tamo prođu pored naših crkava. Mnogo se govori o dostojanstvu koje dugujemo svome tijelu, ali rijetko čujem da netko govori o dostojanstvu našega prostora. Onog istog prostora u kojem bi to „produhovljeno“ tijelo trebalo boraviti i u Bogu potpuno uživati. Novo vino u čiste mješine! - nazdravio bi simpatično pijani pobožni zagorac. I bio bi potpuno u pravu.
Osobno smatram da prostor nije tako nebitan. Osim što služi da nas zaštiti od vremenskih uvjeta, naš prostor je i mjesto uživanja, a budimo realni, i mjesto molitve. Stan, kuću ili sobu ne bismo trebali promatrati kao brlog u kojemu se samo prenoći i pred zoru ode na posao. Žalosno je vidjeti kada se mjesto koje može biti idealni prostor za druženje s Bogom i ljudima, pretvori u mjesto gnušanja i izbjegavanja. Ali i to je razumljivo jer sakralnost u dom ulazi tek nakon pospremanja, a ne obratno. Uzevši to u obzir, lakše je zamisliti da se skrovita molitva na koju Isus poziva odvija u čistoj sobi.
Nedavno sam u jednoj knjižari naletio na knjigu koja nosi naslov Čarolija pospremanja koja će vam promijenit život. Inače ne nasjedam na sladunjave naslove knjiga i rado ih sudim po njihovim koricama. Ta, po nekima, omražena metoda me je i dovela na blagajnu baš zbog privlačnih, japanski - jednostavnih korica, a ni naslov mi u tom trenutku više nije izgledao toliko problematičnim.
Što da kažem: kupio - pročitao!
Kad sam spomenuo da se u kršćanskim krugovima poprilično govori o dostojanstvu ljudskoga tijela, a vrlo malo o dostojanstvu prostora, ne mogu se načuditi koliko obilno i iskreno jedna Japanka govori upravo o tome. Ako se ne varam, ona nije kršćanka, i ako google ne laže, filozofiju i nadahnuće za svoj život crpi iz šintoizma.
Ona je Marie Kondo, majka troje djece, supruga i savjetnica za pospremanje. Kondo navodi da je već kao petogodišnjakinja čitala časopise za kućanice i da je voljela red i ljepotu dobro uređenih prostora koje je opažala u njima. Potom je kao 15-godišnjakinja krenula s ozbiljnim pospremanjem. Počela je s vlastitom sobom, a zatim je prešla na sobe svojega brata i sestre. Danas vodi iznimno uspješnu tvrtku u Tokiju i svojim klijentima pomaže njihov zakrčeni dom pretvoriti u lijep i miran prostor koji nadahnjuje. Po njenoj knjizi napravljena je i uspješna Netflixova serija emisija koje se bave pospremanjem i stvaranjem reda.
Knjiga predstavlja šest promišljenih i jednostavnih koraka koji bi neuredan prostor, a posljedično i nečiji život, trebalo dovesti u red. Posebno me se dojmio jedan korak u KonMari metodi bacanja i pospremanja stvari u kojem je potrebno svaki pojedini predmet uzeti u ruku i postaviti si pitanje: Izaziva li ovo u meni radost? Stvarno je potresno spoznati da posjedujemo toliko stvari u svome domu koje nam ne donose nikakvu radost, a svejedno ih gomilamo. Bacanje nepotrebnog tada postaje lakše, a kada vidimo da u našem domu više nema smetlišta, osjećaj slobode je sličan trinaestoj plaći.
Marie tvrdi da je njezini klijenti nakon savjetovanja nikad više ne kontaktiraju, što ona uz pozitivne povratne informacije tumači kao stopostotan uspjeh. Nakon pročitane knjige, smatram da njezini savjeti nisu nimalo pretenciozni i da mogu biti izrazito korisni najobičnijem čovjeku.
Detalje o knjizi i sadržaju namjerno nisam htio opširnije opisivati da nam se portal ne pretvori u katolički Gloria magazin, a i bilo bi pošteno prema autorici da svatko za sebe pročita knjigu i primijeni pročitano.
Knjiga mi se sviđa, lako se čita i mogu je svakome preporučiti, pogotovo nakon raznih iskustava u blagoslovu obitelji tijekom božićnih vremena. Tu se čovjek nagleda svega i svačega, a vjerujte mi, ponekad je bolje da nije vidio ništa. Zato dobar priručnik o čišćenju i pospremanju svakako dobro dođe.
Dobro zadržati, a loše odbaciti
Popularne i uspješne knjige uvijek su tema recenzija ili osvrta i zato mi je žao kada vidim neke kršćanske recenzije koje teško skrivaju animozitet prema ovakvim djelima samo zato što autori nisu dio „našeg tabora“.
Poniznu osobu vidim na način da je sposobna priznati kako se od svakoga može nešto naučiti, pa bila to u ovom slučaju i japanska šintoistica. Nije mi logično odbaciti cjelinu zbog jednog dijela oko kojega se može diskutirati. Budimo realni, ne teče sva mudrost s naših propovjedaonica i Bog zna da nismo stručnjaci za sve. Mudrost pretpostavlja otvorenost, a otvorenost ne isključuje istinu.
U knjizi ima stvarno izvrsnih stvari, ali to ipak ne znači da podržavam apsolutno svaki paragraf njezina teksta. Mjesta u knjizi na kojima se predmeti personificiraju i gdje im se zahvaljuje na dosadašnjoj uporabi treba uzeti s rezervom. Naglašavanje „energije“ prostora i premisa da istinski mir ovisi o onome čime punimo svoju kuću, ne samo da nisu biblijske, već mogu biti i opasne u drugim okolnostima.
Načelo dobro zadržati, a loše odbaciti sasvim je pošteno u ovom slučaju. A sada, tko želi argument da ne pročita knjigu jer je nije izdao Verbum, imat će ga. No je li to poanta? Kršćanstvo se kroz povijest nikada i nikoga nije bojalo, sposobno je razgovarati o svemu i sa svakim, ne gubeći pri tome ništa od svoje istine.
Ako netko baš inzistira na kršćanskoj verziji ove tematike, temelje već odavno ima u Svetome pismu, gdje se svima preporuča jednostavnost i sloboda od materijalnog. Ali treba biti pošten i reći da je mnogo lakše kada netko umjesto nas konkretizira evanđeoski savjet i sažme ga u jednostavan priručnik. Na tomu treba biti zahvalan i istovremeno otvoren za nova sredstva koja će nas vraćati starom evanđelju.
Na kraju bih zaključio s time da sreća ne proizlazi iz gomilanja i kupovanja novih stvari, to nam je već jasno. Jednako tako, ni Feng Shui minimalizam nije rješenje za našu ontološku prazninu. Potpuno zadovoljstvo dolazi jedino od Boga. Kad imamo Boga, onda nam knjiga poput ove može samo olakšati svakodnevicu i pomoći da iz našeg života izbacimo nebitno, a ono što u nama budi pravu radost da nam postane bitno.
