Govoriti o Bogu kršćanske objave uključuje i govor o Trećoj Božnskoj Osobi – Duhu Svetome – onome koji je jednakoga dostojanstva kao što su Otac i Sin, koji se s Njima skupa časti i zajedno slavi, kako ispovijedamo u Nicejsko – carigradskom vjerovanju.
______________piše: fra Antonio
Taj isti Duh je kroz povijest nadahnjivao ljude da onima kojima su poslani svjedoče o Bogu koji ih poziva na zajedništvo života s Njime. I u konačnici, darom i djelovanjem toga istoga Duha biva konstituirana i zajednica vjerujućih, narod Božji – Crkva – kojoj zahvaljujući daru Duha Svetoga možemo pridjenuti i naziv Sveta. U tom smislu bih posebnu pozornost htio svratiti na djelovanje Duha u našim međuljudskim odnosima. Postoje li neki kriteriji kojima možemo procijeniti prisutnost Duha Svetoga u određenim događajima, osobama, razgovorima? Koji su razlikovni kriteriji djelovanja Duha po kojima se u našem kršćanskom životu možemo orijentirati i prihvatiti ili odbaciti stavove, ponašanje određene osobe ili unutarcrkvene zajednice? Kaže li nam Sveto pismo išta o razlikovanju Duhova?
U Novom zavjetu, unutar Pavlovog i Ivanovog korpusa možemo iščitati određene kriterije razlikovanja iliti prisutnosti Duha Svetoga. Tako Pavao poučava Korinćane da nitko ne može reći Gospodin Isus, osim u Duhu Svetome. A već dalje govori o različitosti unutarcrkvenih službi, po kojima djeluje jedan te isti Duh (usp. 1Kor 12,3-30). Jer, ne mogu biti svi apostoli, ni proroci, ni čudotvorci, ni molitelji u jezicima (usp. 1Kor 12,29-30). A u prvoj Ivanovoj poslanici možemo naići na sličan govor, navodeći također kriterije razlikovanja, to jest prepoznavanja Duha Božjega. Prvi je ispovijedanje da je Isus došao u tijelu (usp. 1Iv 4,2), a malo dalje možemo prepoznati i drugi kriterij – ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama (1Iv 4,12).
I kod Pavla i kod Ivana se navode dva kriterija prepoznavanja Duha Božjega. Prvi bi se mogao nazvati dogmatski kriterij. Kod Pavla je to ispovijedanje Isusova božanstva (Gospodin Isus), a kod Ivana se radi o ispovijedanju Kristova čovještva (...došao u tijelu). Budući da su Pavlovi spisi nastali prije Ivanovih poslanica, možemo iščitati i probleme s kojima se prva zajednica suočavala. U početku je, zbog poteškoća u prihvaćanju Isusova božanstva, što ga je i dovelo na križ, naglasak stavljen upravo na tu dimenziju, premda iskazi o Kristovom čovještvu ne nedostaju. A u Ivanovoj poslanici koja je kasnijega datuma, možemo primijetiti i borbu s već postojećim sektama, od kojih su tzv. doketi nijekali Kristovo čovještvo. Zbog toga je kod Ivana naglasak stavljen na Kristovo čovještvo.
Drugi kriterij u prepoznavanju Duha Božjega bi se mogao nazvati pastoralnim (po mojoj nekoj procjeni, premda bi se mogao i drugačije nazvati). Naglasak je stavljen na zajedništvo. Ali nipošto neko apstraktno, numerabilno zajedništvo. Riječ je o životnoj, konkretnoj stvarnosti. Praksa nas uči da je ovo pomalo sklisko područje. Zajedništvo kao da je postalo tabu – tema. Zašto govoriti o nečemu čega nema?A ima i ona druga: uvijek govorimo o onome čega nema. Uvijek se spominju neki sukobi između institucije i karizme. Jedne se optužuje da su ukočeni, a druge da su fanatici (moglo bi se upotrijebiti i nekih drugih epiteta). Ovdje mi se nameće pitanje o vjerodostojnosti življenja vlastitoga dara. Ne mogu se oteti dojmu da su optužbe plod vlastite nesigurnosti, kojima se zapravo želi prikriti osobna manjkavost u izvršavanju poslanja darovanog od Boga po daru Duha Svetoga. Ako sam pastir, ne mogu biti dobra majka koja danonoćno u kući bdije nad svojim ponekad nestašnim djetetom. Pastir je vođa i ovce trebaju osjetiti snažnu ruku kojom pastir štiti one koji su mu povjereni. On je uvijek izrazito upućen ad extra, boreći se s vukovima današnjega vremena. Isto vrijedi i za „karizmatičare“ (pomalo mi se ovi termini čine nesretni, nepogođeni), samo u drugoj ulozi. Postoji i jedan drugi element koji, nakon prihvaćanja vlastite karizme, čini mogućim istinsko zajedništvo, a to je slušanje. Dogmatske definicije su nerijetko bile plod življenja određene istine vjere u okrilju onih malenih, neupućenih u sveto znanje. Isto tako i Učiteljstvo Crkve predstavlja normu u određivanju „ispravnosti“ određenog duhovnog gibanja, čuvajući tako svoje stado od zastranjenja. U ovoj uzajamnosti slušanja i prihvaćanja, prihvaćanja i slušanja se događa istinski duhovni rast, kako u milosti tako u spoznanju. A življenje bi se moglo definirati kao plod (ne)ispravne uspostave ovih nutarnjih odnosa.
Prethodni tekstovi:
Trojstvena - duhovnost ( I. )
Trojstvena - duhovnost ( II. )
Trojstvena - duhovnost ( III. )
Trojstvena - duhovnost ( IV. )
Trojstvena - duhovnost ( V. )
Trojstvena - duhovnost ( VI. )
Prethodni tekstovi:
Trojstvena - duhovnost ( I. )
Trojstvena - duhovnost ( II. )
Trojstvena - duhovnost ( III. )
Trojstvena - duhovnost ( IV. )
Trojstvena - duhovnost ( V. )
Trojstvena - duhovnost ( VI. )
