Krist je taj koji čovjeku omogućuje dohvatiti otajstvo sebe samoga i davanje konačnog odgovora na pitanje o vlastitoj egzistenciji. Stoga je govor o Kristu, njegovom ovozemaljskom hodu, presudan i za oblikovanje naše duhovnosti.
_____________piše: fra Antonio
U teologiji se često susrećemo s pojmom kristocentrizam, usredištenje u Kristu. Tako se u pastoralnoj konstituciji o Crkvi Drugoga vatikanskoga sabora, Gaudium et spes, u broju 22, kaže da otajstvo čovjeka postaje jasno jedino u Kristu, savršenomu čovjeku. Na taj način jasno se određuje polazište svakog govora o kristolikosti čovjeka. Ono nije prvenstveno stvar čovjekovog napora kojim se pokušava približiti nebeskoj stvarnosti. Polazište kristocentrizma je Krist sam. On je taj koji čovjeku omogućuje dohvatiti otajstvo sebe samoga i davanje konačnog odgovora na pitanje o vlastitoj egzistenciji. Stoga je govor o Kristu, njegovom ovozemaljskom hodu, presudan i za oblikovanje naše duhovnosti.
Vrhunac Isusovog ovozemaljskog hoda je svakako Vazmeno otajstvo, događaj proslave Sina (usp. Iv 17,1). U ovom kontekstu bih se ipak vratio na dva događaja koji anticipirajuće progovaraju o događaju Vazmenoga otajstva, a to su Isusovo krštenje i kušnja u pustinji (vezano uz ovu tematiku upućujem na: Joseph Ratzinger – Benedikt XVI., Isus iz Nazareta, I., 27 – 63). Isusovo krštenje na prvi pogled može izazvati čuđenje. Ako krštenje promatramo kao znak obraćenja, kao događaj očišenja od grijeha (usp. Mt 3,11), pitamo se što je Isusu bilo potrebno prepustiti se Ivanovu krštenju. Međutim, postoji i jedna druga, rekao bih temeljnija dimenzija krštenja koju i danas počesto zaboravljamo (možda ne svojom krivnjom), a to je uranjanje u vodu. Jedno od simboličnih značenja uranjanja u vodu jest ulazak u smrt. Jer voda, koja s jedne strane simbolizira i život, s druge strane pak, u svojoj snazi kojom može ugroziti i svijet i čovjeka, zapravo progovara i o smrti. I Isusov odlazak u pustinju također možemo promatrati na ovaj način. Pustinja, u mnoštvu svojih značenja, govori i o smrti, odsutnosti života zbog nedostatka vode, prijeko potrebne za preživljavanje u tako pustom kraju.
Za oba ova događaja je presudno što Isus dobrovoljno ulazi u obje stvarnosti, i u vodu, premda ga je Ivan Krstitelj odvraćao, i u pustinju, i to vođen Duhom (usp. Mt 4,1). Isus ustvari ne ulazi u dvije, nego u jednu stvarnost – smrt. Zato možemo o događajima krštenja i odlaska u pustinju govoriti kao o anticipirajućima, budući da progovaraju o događaju Isusove smrti na križu. Ali oni progovaraju i o Isusovoj pobjedi nad smrću. Isus izranja, izlazi iz vode i ulazi u novi život, a u pustinji pobjeđuje Sotonu pokazujući snagu istinskoga odnosa s Bogom. Ova Isusova pobjeda nad smrću od presudnoga je značenja za naš kršćanski život. Nakon ovoga događaja više ne postoji stanje u koje čovjek ulazi sam. Čovjek ustvari i ne ulazi u smrt. Ona ga zatiče. Od smrti bi čovjek, kao najzagonetnijeg i najbolnijeg događaja života, da ga se samog pita vjerojatno pobjegao. Ali stvarnost kaže – ne! Ona je tu. Mi joj ne možemo izmaći, niti je možemo dokinuti. Zato je Isus dragovoljno ušao u nju, da bi bio obeskrijepljen čovjekov posljednji neprijatelj (usp. 1Kor 15,26).
Pavao će na poseban način progovoriti o značenju krštenja. U poslanici Rimljanima govori o krštenju kojim smo zajedno s Kristom ukopani u smrt, da bismo i mi, onako kako je Otac uskrisio Krista svojom slavom, hodili u novosti života (usp. Rim 6,4). Svrha Isusova ulaska u smrt, posvemašnjeg predanja Očevoj volji, promatrano „ekonomijski“, nije ostaviti nas pasivnim promatračima. Naš ulazak u smrt zahtjeva hod. Ali ne samotnički. Zajedno smo s Kristom ukopani u smrt. Na taj način je naše predanje volji Očevoj unaprijed potpomognuto predanjem onoga koji nas je iz smrti izveo u život. Zato Kristov čin ljubavi u nama treba probuditi sigurnost, budući da postoji netko tko je već prije nas izašao kao pobjednik iz najteže životne bitke. Sigurnost – jer Bogu više ništa što pritišće čovjeka nije nepoznato – predstavlja svojevrstan temelj na kojemu čovjek gradi lijepo zdanje svoje egzistencije.
