Govor o Isusu, drugoj božanskoj osobi, kao Sinu Božjemu, dovodi nas do pitanja ispravnog razumijevanja stvarnosti sinovstva, tj.odnosa koji vlada između Boga Oca i Boga Sina, kojega smo i mi, po Kristu, postali dionici.
______________piše: fra Antonio
Nije mi cilj iznijeti neku podrobniju značenjsku analizu svih kristoloških naslova, pa tako i naslova Sin Božji (prema staroistočnom poimanju mesijanski kralj smatran kao od Boga rođen odnosno posinjen). Ovdje me isključivo zanima poimanje istinskog sinovstva u odnosu na Boga Oca. Stoga je temeljno pitanje: Što znači vršiti volju Boga Oca? I: Kako vršiti volju Boga Oca, a istovremeno biti slobodan, samostojan u svojoj osobnosti, a ne rob volje Božje koja bi ugušila poneke planove koje ima sin neovisno o ocu?
Čini mi se prikladnim na početku u kratkim crtama prikazati poimanje božjeg sinovstva u starom helenističkom svijetu, kako bismo dobili, konfrontirajući ju sa slikom odnosa Boga Oca i Boga Sina u kršćanskoj objavi, jasniju sliku o istinskom Božjem sinovstvu, iz kojega i mi trebamo crpsti kako bismo bolje oblikovali svoj duhovni život (uglavnom mi je, i za ovaj nastavak, misao vodilja djelo Josepha Ratzingera, Uvod u kršćanstvo). U starom helenističkom svijetu su se božji sinovi zamišljali kao bića koja je neki od bogova rodio. Međutim, sami odnosi među njima su bili vrlo ograničeni. Zapravo, jedini odnosi su rađanje na početku (ovdje termin početak treba uvjetno uzeti, jer se radi o mitologiji) i sinovljevo uživanje u zaštiti s božanske strane. Tako bi sin zapravo bio stalno odijeljen od oca, preuzimajući svu vlast na sebe, bez ikakvog stvarnog odnosa s njime. Banalizirajući pomalo ovaj odnos, moglo bi se kazati kako je bog otac potreban sinu samo onda kada „zagusti“, kada se sin nađe u škripcu. Pravi tatin sin! Vidimo sada koliko je ovakav govor odnosa oca i sina prisutan i dan danas, prenoseći to mitološko, pogansko, sinovstvo analogno i u naše odnose otac – sin.
Jedno od najmarkantnijih svetopisamskih mjesta u kojima nalazimo suprotstavljena dva oprečna shvaćanja sinovstva je zacijelo kušnja u pustinji (usp. Mt 4,1-11). U prvoj kušnji Sotona traži od Isusa, nazivajući ga Sinom Božjim, da kamenje pretvori u kruh (usp. Mt 4,2-3). Isus međutim, pozivajući se na knjigu Ponovljenog zakona (Pnz 8,3), odbija pristati na prijedlog Sotonin, govoreći o Božjoj riječi od koje čovjek treba živjeti (usp. Mt 4,4). Sami izvještaj o Isusovoj kušnji u pustinji se može tumačiti na mnoge načine, ovisno o tome pod kojim vidom ju promatramo. U ovom slučaju ću se zadržati samo na zadanoj temi. Vidljivo je ovdje da se onim prethodno opisanim poimanjem sinovstva u helenističkoj kulturi služi Sotona. Zato ga možemo nazvati i Sotonskim shvaćanjem sinovstva. Tim više što je, vjerujemo, i Sotona anđeo (u Starom zavjetu se i za anđele rabi termin sinovi Božji), ali pali, koji je želio biti namjesto Boga, ne htijući imati s njime nikakve uzajamne odnose (a vidimo i da dobro citira Sveto pismo. Zato i u tumačenju pisma treba biti vođen Duhom Božjim da se ne zapadne u fundamentalizam). A Isus nam donosi jedno potpuno drugačije shvaćanje sinovstva, koje se suprotstavlja i svetopisamskim navodima korištenima u pogrešnome kontekstu. Isusovo sinovstvo se može sažeti dvama naoko oprečnim navodima kojima se sam Isus stavlja u odnos s Bogom Ocem. Na jednom mjestu Isus veli da sam od sebe ne može učiniti ništa (usp. Iv 5, 19.30), dok će na drugom mjestu ustvrditi da su On i Otac jedno (usp. Iv 10,30). U Ivanovom evanđelju ima još nekoliko ovakvih mjesta, koja se, uzimajući ih van konteksta stvarno čine oprečnima, što je bila problematika i prvih stoljeća pri stvaranju kristološke dogme. No, ulazeći dublje u razmatranje ovih dvaju izričaja možemo zaključiti da se radi o nutarnjem jedinstvu među njima. Sin Božji, Isus, nije neki drugi bog koji bi stupio namjesto Oca. U odnosu Oca i Sina vidimo upravo snagu navedene riječi – odnos, čisti, uzajamni, neraskidivi odnos. I jedino taj odnos održava i našu egzistenciju u slobodi i samostalnosti. Rekli bismo možda na prvi pogled da je Sin u nekakvoj ovisnosti o Ocu, što nas često asocira na ropstvo. Ali, isto tako i Isus pokazuje snagu svog autoriteta kada apostolima veli da bez Njega ne mogu učiniti ništa (usp. Iv 15,5). Sada nam se nameće zaključak da je ovisnost o Ocu i njegovoj volji jedini uvjet održanja naše egzistencije kao samostalne i slobodne, a da je ropstvo biti od Njega odijeljen. Zato ovu činjenicu uvijek treba držati budnom u našem ovozemaljskom hodu. Potrebno je i obilje milosti i molitve na tom putu. Stoga ne zaboravimo da je prije svih naših molitava izrečena i jedna konačna, definitivna molitva, izgovorena za svakog onog koji će htjeti vršiti volju Božju: Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao, da budu jedno kao mi! (Iv 17,11).
