Trojstvena duhovnost ( IV. )

_____________piše: fra Antonio

Ako želimo implicitno govoriti o Isusovom božanstvu, potrebno je razmotriti Njegovo javno djelovanje zasvjedočeno u evanđeljima i vidjeti što nas to u Isusovom ponašanju upućuje na ispovijedanje Njegova božanstva. Između nekoliko specifičnosti zamjetljivih u Isusovu ponašanju, u oči upada poseban odnos koji vlada između Njega i Boga Oca. On naziva Boga svojim Ocem. Inače je naziv Otac za Boga češće prisutan u Novom negoli u Starom zavjetu. U Novom zavjetu se pojavljuje čak 170 puta. Starozavjetni vjernik pomalo se suzdržavao, i pribojavao upotrebljavati naziv Otac za Boga, iz razloga što se željelo snažno istaknuti Božju svetost u odnosu na „bogove očeve“ okolnih religija, u kojima se poimanje božjeg očinstva, a i sinovstva, koje iz njega proizlazi, kosilo s vjerom Izraela. Isus čak rabi i jedan zanimljiv izričaj za Oca koji se nije ni prevodio s aramejskog, nego je ostao prisutan u prijevodima Novog zavjeta – Abba (usp. Mk 14,36). Taj naziv u sebi sadrži jedan familijarni, veoma bliski odnos, pa bi se moglo prevesti i s tata (moj). Stoga bi se na početku valjalo pitati što danas znači shvaćanje Boga kao Oca? Kakav je naš odnos s Bogom Ocem? Govori li o blizini s Njim? O povjerenju koje imamo u Njega? Usudimo li se tepati Mu? Ili nam je istinsko poimanje očinstva izblijedjelo u nažalost sveprisutnim lošim slikama koje stvaramo promatrajući naše zemaljske očeve? Neki(e) se pitaju zašto Bog onda nije majka?
 

Prije svega valja ustvrditi da Bog u strogom smislu nije ni otac ni majka, nego Stvoritelj i oca i majke. U Starom zavjetu se za Boga upotrebljavaju i majčinske slike, kada Ga se stavlja u odnos sa ženom koja (ne)bi trebala imati sućuti za svoje dojenče, za čedo utrobe svoje (usp. Iz 49,15), ili Ga se uspoređuje s majkom koja svoju dojenčad na rukama nosi i miluje na koljenima, majkom koja tješi svoga sina (usp. Iz 66,12-13). Ali ipak treba ustvrditi da je za Boga naziv Otac, kao onaj od koga proistječe svaki život što ta riječ i simbolizira, ipak prikladniji. Vidimo da je slika Boga Oca neraskidivo vezana s vjerom u stvaranje, kako na koncu i ispovijedamo u Vjerovanju. Na osnovi ovih nekoliko slika, ne ulazeći sada u širu analizu značenja samog prvog dijela Vjerovanja, možemo promišljati i o Bogu kao našemu Ocu, Majci, Darovatelju svakoga života, Stvoritelju koji sve uzdržava. Bog kao stvoritelj i oca i majke, nadilazeći ih na taj način beskrajno, zapravo predstavlja uzor, ali i kritiku svakom očinstvu i majčinstvu. Zato se u njemu treba ogledati svako roditeljstvo, imajući sliku o Bogu, pravom Ocu, kao najboljem ispitu savjesti i mjerilu u oblikovanju odgovornog roditeljstva. Međutim, ne radi se tu samo o kritici roditeljima, nego i o kritici onima koji bi trebali upućivati same roditelje na uzor koji imaju u samom Bogu. Stoga se treba pitati u kolikoj se mjeri vrši kateheza odraslih danas? Da li sve počinje i završava s tečajem za bračne parove? Ili se ipak upuštamo isključivo u odgoj djece, ne bismo li tako došli i do njihovih roditelja? Ali je onda upitno tko tu koga treba odgajati! I upadamo u velike nelogičnosti. I dakako, puno je lakše baviti se s djecom. Kada nestane ideja, uvijek postoji „guma“ ili lopta da se djeca malo poigraju (malo karikiram. Igra treba u svakom slučaju biti sastavni dio u razvoju djece). Na koncu se valja zapitati koliko nam zapravo znači i vjera u Boga Stvoritelja. Ili nam je pak draže razmatrati o Bogu za nas? I u vjeri Izraela je prvotno bila prisutna vjera u Boga Spasitelja, Otkupitelja, Boga koji je za Izrael, spašavajući ga iz ruku neprijatelja. Vremenom se kristalizirala i vjera u Boga koji vlada nad cjelokupnim kozmičkim zbivanjima, ravnajući tijekom ovoga vremena i povijesnim zbivanjima. I taj svijet nije čista matematika, kako se ponekad želi reći da bi se Boga, kao onoga koji je nekoć stvorio svijet ali ga sada prepustio svojim zakonitostima, izbacilo iz svijetskih zbivanja. Međutim, Božje stvaranje nije čista matematika. U promatranju ovoga svijeta i vremena i čovječanstva bivamo toliko puta iznenađeni nekim novim otkrićima, posebice glede ljepote u prirodi i čovjeku, koje nas jednostavno zatiču i pozivaju na iskazivanje hvale svome Bogu koji nam uvijek iznova otvara oči ukazujući nam na činjenicu da svaka ljepota zamijećena u kozmosu ipak ne govori o sebi samoj, nego prije svega o Onome koji se kao „Lijepi naprosto“ krije iza svega stvorenoga dozivljući ga u postojanje.

Prethodni tekstovi:

Trojstvena duhovnost ( III. )
Trojstvena duhovnost ( II. )
Trojstvena duhovnost ( I. )