Trojstvena duhovnost ( III. )

_____________piše: fra Antonio

„Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu.“ – čitamo u spisu Hebrejima (Heb 1,1-2), a evanđelje po Ivanu svjedoči da je Riječ tijelom postala i nastanila se među nama (Iv 1,14). Ona dinamika u samom Bogu koja se mogla nazrijeti i u Starom zavjetu je sada, u Sinu, Isusu Kristu, Vječnoj Očevoj Riječi dobila svoju potvrdu. Bog se utjelovio. Postao je čovjekom, jednim od nas. Onaj proces, započet obećanjem spasenja praroditeljima (usp. Post 3,15) i izabranjem Izraelskog naroda, kojega zovemo poviješću spasenja, sada je došao do svoje konačne točke. Bog je u potpunosti postao dionikom povijesnih zbivanja zaodijevajući se u smrtno tijelo. Postao nam je sada bliži, potpuno blizak, onoliko blizak da svaka čovjekova želja za izricanjem tolikog otajstva ostaje samo na želji. Moglo bi se reći da nam sada postaje još otajstveniji, jer Utjelovljenje Boga čovjek ne može ni u kojem slučaju očekivati, naslućivati, željeti... Htio bih se sada osvrnuti na jednu posljedicu koju otajstvo Utjelovljenja sa sobom donosi. I čini mi se da, bar teoretski razrješuje za sva vremena jednu čovjekovu sklonost, filozofsko pitanje, koje je još za Platona počelo poprimat i teološku dimenziju, ostajući kroz povijest pa i danas aktualno u svijesti ljudi, a to je pitanje dualizma (antropološkog u ovom slučaju), učenja koje čovjeka dijeli na tjelesnu i duševnu dimenziju. Čovjek se ovim učenjem smatra podijeljenim na ove dvije razine, od kojih je duševna dobra, od Boga stvorena dimenzija, a tjelesna bi bila stvorena od zloga. Posebice se ono može zamijetiti u gnostičkim naučavanjima. Problem je također, kao što već spomenuh, što je takvo učenje ostalo i danas prisutno u našim svijestima, a možemo ga primijetiti i u samom Svetom pismu, primjerice u Ivanovom evanđelju (ukratko samo spominjem prisutnost jakog kontrasnog govora u evanđelju; svjetlo – tama, dobro – zlo, život – smrt, znati – vjerovati itd.). Same natruhe gnostičke misli koje nalazimo u Svetom pismu nam govore o tome da je i prva kršćanska zajednica imala problema s gnozom, hvatajući se u koštac s njom. I stoga, analizirajući isto to Ivanovo evanđelje, na samome početku imamo proslov u kojem se pitanje podijeljenosti u čovjeku razrješuje za sva vremena, jer govori o Riječi koja bijaše kod Boga i koja je postala tijelo i nastanila se među nama (usp. Iv 1, 1-2.14). Ono ima velike posljedice, ili bi trebalo imati, i za oblikovanje naše duhovnosti, koja često čezne za tim da se duh istrgne iz ralja smrtnoga tijela. Pritom se zaboravlja da se sam Gospodin zaodjenuo u to isto tijelo. Vrijedno je u ovom kontekstu spomenuti i Jahvistički izvještaj o stvaranju, u kojem se govori kako je Bog stvorio čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahnuo dah života, i tek tada je čovjek postao živa duša (usp. Post 2,7). Čovjek kao takav jest oduhovljeno tijelo i otjelešnjena duša, jedan čovjek sa svim svojim dimenzijama koje ga kao takvog, osobnog i sačinjavaju. Stoga se i soteriološko značenje Utjelovljenja ostvaruje u čovjeku osobi, a ne u jednom dijelu čovjeka. Spasenje se tiče čovjeka kao osobe, cjelovitog, a ne samo čovjeka pod jednim vidikom. Zato se u duhovnom životu ne bi smio dogoditi zaborav tijela. Tijelo nije stvoreno da se zabacuje, nego da se njeguje. Tjelesnost nije predmet ostvarivanja čovjekove bolesne mašte, nego svjedok koji govori o dostojanstvu ljudske osobe. U praksi i sami često osjećamo koliko je teško uskladiti čitavoga čovjeka. Nekad bi se najradije vezali lancima. Ali zato u čovjeku i postoje tolike dimenzije, bilo duševne bilo tjelesne, da bi u njihovom suodnosu i čovjek mogao biti u pravom smislu to što jest.

S obzirom na tajnu Utjelovljenja Vječne Očeve Riječi, možemo govoriti o neizmjernoj ljubavi koju Bog iskazuje svijetu i čovjeku. Ona nije pobjegla od njih, često nevjernih. Svijet i čovjek tiču se Boga. On ih ne ostavlja. Analogno tome, zbivanja u svijetu se tiču i čovjeka, koji je stvoren na sliku Božju. Stoga svojevrstan bijeg u alternativne, apatične duhovnosti azijskog predznaka, kojima smo u svakodnevici preplavljeni i skloni pribjeći, ne bi smjele biti okosnica kršćanske poruke. Samoća u molitvi pred Bogom da, postizanje nutarnje ravnoteže da, ali bijeg od svijeta i čovjeka koji me se ne bi ticali i bili mi zapreka na putu prema postizanju bestrašća, nutarnjega mira, nikako. Božja riječ zapravo donosi nemir, krizu, koja predstavlja svojevrsnu provokaciju koja me neprestano potiče na ispitivanje samoga sebe, razlučivanje, donošenje egzistencijalnih odluka, hitnost djelovanja, a prije svega ona je donositeljica ljubavi za svako stvorenje, koje ni čovjeka ne smije ostaviti ravnodušnim. Samim tim kršćanstvo ne bi smjelo biti getoizirano, nazivano privatnom stvari, kojemu je mjesto u crkvi, sakristiji ili ne znam gdje. Kršćanstvo je uvijek za čovjeka, promicanje njegova dostojanstva, istine o njemu samome koja je ukorijenjena u Istini samoj, i stoga je poziv kršćanina naviještati, a prije svega svjedočiti istinu o čovjeku. Ta istina je često bolna kada se u njoj ugledamo, ali nas samo Istina oslobađa (usp. Iv 8,32).

Trojstvena duhovnost ( I. )
Trojstvena duhovnost ( II. )