U ovom razmatranju mi se čini značajnim zaviriti malo i u Stari zavjet, uočiti neke posebnosti u Božjoj objavi Izraelu koje i nama mogu pomoći u oblikovanju naše duhovnosti, jer Isus upotpunjuje staro, a nikako dokida.
Ili što reče sv. Augustin: Novo se u starome skriva, a staro se u novome otkriva. Ne bih sada ulazio preširoko, budući da je iskustvo Izraelovog hoda s Bogom, izmiješano i vjernošću i nevjernošću, jedno bogato, tisućljetno iskustvo koje samim trajanjem zahtijeva malo veći okvir praćenja. Stoga ću se zadovoljiti dvjema stvarnostima odnosa Bog – Izrael.
____________piše: fra Antonio
U prvom redu tu mislim na ispovijedanje Božje jedincatosti, tj. svetosti. Oba ova izričaja govore o Bogu koji je nemjerljiv sa svim predodžbama koje bi čovjek o Bogu mogao imati. Ispovijedanjem Božje jedincatosti, svetosti na poseban se način ističe Božja drukčijost u odnosu na sva stvorenja. Ova zapovijed i danas odzvanja na usnama pobožnih Izraelaca, a trebala bi i nama. Boga se ne može obuhvatiti, niti smo pozvani stvarati o Njemu nedolične predodžbe, niti se klanjati nečemu opipljivome, ljudskom oku vidljivome. Božja svetost i jedincatost su čuvarice uzvišenosti Božje. I treba o Njemu uvijek misliti kao o nekome tko je drugačiji od svih naših predodžbi. Ujedno je ovo i kritika našim apoteozama svega onoga što to nije. Primjetljivo je da je i čovjek današnjice zaražen težnjom za stvaranjem svojih bogova. Nekad će to htjeti učiniti sa samim sobom, a nekad će realno beznačajne, drugorazredne stvarnosti postavljati na rang božanstva i često im se nesvjesno klanjati. Smatram da se u duhovnom rastu ne smije zanemariti ova slika, jer nas, kao što rekoh, upozorava i vodi na stvaranje slike o Bogu koji to uvijek i ostaje, drugačiji, uzvišen!
Međutim, taj uzvišeni Bog nikako ne ostaje neki nepokrenuti pokretnik koji ne bi imao ništa sa svijetom i čovjekom. On se objavljuje u povijesti ovoga čovječanstva. Objavljuje Mojsiju svoje ime (usp. Izl 3). Ulazi u odnos s njime. Postaje neizmjerno blizak čovjeku, jer se objavljuje kao onaj koji je tu, prisutan, i koji će biti tu, prisutan (JHVH). Objavljuje se neizazvan nekom čovjekovom težnjom. Doduše, čovjek je uvijek potreban Božjeg djelovanja, uvijek teži za nečim božanskim. Ali upravo tu se javlja razlika između svake religioznosti, kao čovjekove težnje za transcendentnim koje ostaje u magli, i vjere kao odgovora na Božji govor, reakcije na Božju (često iznenadnu) akciju. Ovdje bi se mogla smjestiti ona već navedena izjava o mnoštvu religioznih ljudi, a malo duhovnih. Kršćanstvo nije neka čovjekova težnja za smislom, za istinom, za Bogom. Ono je neizmjerno više od toga, jer je u prvom redu objava samoga Boga, koja rađa i čovjekovim odgovorom (rečeno u najširem smislu) na samu objavu, poziv koji Bog upućuje čovjeku. Stoga je potrebno osluškivati Božji glas, koji prvi treba progovoriti da bismo uopće bili u mogućnosti dati kvalitetnu povratnu informaciju. Potrebno je osluškivati Božji glas i kao korektiv, jedino mjerilo kojim možemo izmjeriti kvalitetu našeg odaziva, a On i samo On može izmjeriti i obuhvatiti čovjeka, a nikako obrnuto. Čovjekov poziv nije obuhvaćanje Boga, ili pak neke Istine objavljene od Njega, da bi mogao reći da posjeduje istinu. Čovjek je pozvan uranjati u Istinu koju nikada neće moći obuhvatiti, ali će ta ista Istina u nju uronjenog čovjeka preobraziti. Pa i kada je ta istina ponekad nejasna, šutljiva, teška, neprovarljiva, neprihvatljiva čovjeku. Zato uvijek treba držati budnom svijest o Bogu koji se objavio kao onaj koji je tu, prisutan, i koji će uvijek biti tu, prisutan.
Ovdje bih samo kratko spomenuo i jednu značajku koja se odnosi na sami trojstveni govor unutar kršćanstva. Poimanje Boga kao osobe implicira i uspostavljanje odnosa, kao što je vidljivo u izvješću o gorućem grmu. Pojam osoba zapravo označava odnos, bivanje u drugome, odjekivanje u drugome, a da pritom taj drugi zadržava dostojanstvo svoje osobe, ne bivajući upijen u osobu „jačega“ od sebe. (Moram reći da se današnji papa Benedikt XVI. posebno bavio poimanjem odnosnosti, kome ponajviše zahvaljujem na sugestijama za ovo promišljanje otkrivenim u njegovim djelima). Budući da Bog uspostavlja odnos s čovjekom, možemo implicirati da taj odnos postoji i u samome Bogu, jer bi isključivost uspostavljanja odnosa s čovjekom zapravo bila determinacija Boga. U tom smislu Stari zavjet, ne govoreći eksplicitno o Bogu Trojstvenome, zapravo teži za onom puninom koja se dogodila u Kristu, Jednom od Svete Trojice, koji je potvrdio postojanje odnosa, relacije u samome Bogu.
Prethodni tekst:
Trojstvena duhovnost ( I.)
Prethodni tekst:
Trojstvena duhovnost ( I.)
