Trojstvena duhovnost ( I. )

Nekima ona predstavlja izdaju pravog monoteizma, a nekima je pak prekomplicirana, nestvarna da bi ju prihvatili. A još veći je problem što su kršćani, po Karlu Rahneru, u praktičnom životu zapravo monoteisti, a ne trojstveni monoteisti. Slika nekog dalekog, u sebi samostojnog i od svjetskih zbivanja odsutnog boga je prihvatljiva, pogotovo onima koji obožanstvenjuju sami sebe, umjesto da ih Bog pobožanstveni. Međutim, koliko god nailazili na poteškoće oko razumijevanja, ali pogotovo i življenja Trojstvene vjere, od nje ne možemo pobjeći. Ne možemo jer nam se Bog kao Trojstveni objavio. Stoga nije pitanje, koje u svom promišljanju i nadasve traženju želim dotaknuti, ispovijest vjere kako se izgovara u liturgiji (nažalost često pasivno), nego na koji način može utjecati na naše živote da ih preobrazi. Ovim pitanjem želim prije svega dotaknuti naše pobožnosti, tako često usmjerene „samo“ prema Jednom od Trojice, Isusu Kristu, i to uglavnom pod vidom Njegova čovještva. Kristovo čovještvo jest uzrok našemu klanjanju. Krist jest za nas raspet, umro i pokopan, i uskrsnuo. I ove istine vjere nužno trebaju voditi u adoraciju. Ali isto tako je Krist objavio Oca, pokazao nam poseban odnos koji s njim ima, jer su jedno. Poslao nam je Duha Svetoga, koji i danas uvodi u svu istinu (usp. Iv 16, 13). 

 

Analizirajući neke duhovnosti kroz povijest, pogotovo od devocionalizma, pa preko devotio moderne i pijetizma naovamo, može se uočiti da ograničenje na, u ovom slučaju, Kristovo čovještvo može dovesti i do nekih degradacija. Ovime ne bih htio ni na koji način omalovažavati prethodne duhovnosti, jer su zasigurno odigrale značajnu ulogu u svom vremenskom razdoblju. Ali, dogodila se jedna intimnost u duhovnosti, povučenost u sebe samog razmatrajući o Kristovoj muci, pod geslom: spasi dušu svoju! Ona može biti korisna pod određenim vidom, ali se bogatstvo objave trojstvenog Boga tu ne iscrpljuje. Jer nisu intimne pobožnosti jedine. Postoje i zajedničke, slavljeničke, posebice u liturgiji Crkve. Zna se dogoditi da takvim pobožnostima dobivamo mnogo religioznih ljudi, ali malo duhovnih. (Danas se također može primijetiti usmjerenost pobožnosti na Jednog od Trojice – Duha Svetoga.O tome bi se dalo dosta reći, ali drugom prilikom, ako Bog da). Isto tako se u teologiji moglo primijetiti, napose nakon tzv. kopernikanskog (antropološkog) obrata u filozofiji spoznaje, koji je doživljavao do danas razna lica i naličja, da se teologiju može gledati kao antropologiju, i to pod vidom Kristova čovještva, savršenog čovjeka. Isus Krist bi trebao predstavljati ključ čitavog nauka o čovjeku, da bi se na taj način i teologija „spasila“. Ono je zasigurno vrijedno razmišljanje, i ima smisla. Ali ni tu se bogatstvo trojstvenog života ne iscrpljuje. 

 

Nije mi cilj u ovom razmišljanju izložiti neke nauke o Presvetom Trojstvu, možemo li o njemu govoriti ili ne, nego bih htio, polazeći od objavljenog života Svete Trojice, oblikovati prije svega svoj duhovni život, a ako nekoga usput zainteresiram, bit će mi još draže, jer će me taj drugi zasigurno obogatiti svojim zapažanjima, zamjerkama, da bismo zajednički kročili stazom spasenja. I prije svakog promišljanja treba naglasiti da se ovdje radi o otajstvu. I to otajstvu koje se niti razumom spoznaje, niti nam se objavom daje uvid u Presveto Trojstvo. Ono se ne može proniknuti. Trojstvo uvijek ostaje otajstvo. I taj put „zastajanja“ kod otajstvenosti nikada nije bio zapreka onima koji su prianjali uz Boga Trojstvenog. On im je ustvari bio povod slavljeničkoj molitvi. I nisu oni prelazili neke kratke putove da bi došli do zaključka da se tu radi o otajstvu. Svakom iskrenom tražitelju istine o Bogu Trojstvenom kao Tajni je cijeli taj put bio mukotrpan put ustrajne molitve, ne tek obična floskula. Oni od objave nisu bježali. Ne da su bježali, nego su „Boga kršćanske objave“ slavili, klanjajući se Otajstvu Svete Trojice.

Nastavlja se...