Gospa nas poziva na snažniju molitvu koja nas jedina može dovesti do toga da postanemo svjedoci i iskusimo ljepotu naše vjere, a to je ljepota susreta s Bogom.
Poruka, 25. siječanj 2013.
„Draga djeco! I danas vas pozivam na molitvu. Neka vam molitva bude jaka kao živi kamen, sve dok svojim životima ne postanete svjedoci. Svjedočite ljepotu vaše vjere. Ja sam s vama i zagovaram pred mojim Sinom za svakog od vas. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.“
Čitajući Gospine poruke vidimo kako su česti i neumorni majčinski pozivi na molitvu. Gospa nas ne poziva na molitvu radi molitve. Jedina njezina briga i nastojanje jest potaknuti nas, ohrabriti i pokazati nam put do susreta s Bogom kojeg je ona susrela i iskusila. Ona želi da postanemo svjedoci ljepote vjere u Boga Spasitelja.
Molitva sama u sebi nema smisla. Molitva je poput svjetla koje osvjetljava naše korake na putu kojim koračamo. Molitva je sredstvo bez kojeg ne možemo doći niti susresti i iskusiti Boga i njegove darove. Uvijek je teško govoriti o molitvi. To je stvarnost o kojoj se ne da govoriti. Molitva je nešto tako osobno i intimno. Molitva je otajstvo duboko skriveno u našem srcu. Upravo zato jer se radi o susretu dvoju osoba, Boga i mene osobno. Možda se i mi nalazimo u situaciji apostola koji nisu znali ni što je molitva niti su znali moliti. Ali su imali hrabrosti zavapiti: “Gospodine, nauči nas moliti.“
U svakom čovjeku postoji čežnja za Bogom i čežnja za molitvom. Tu čežnju je sam Gospodin stavio u nas. Stvoreni smo na Božju sliku. I zato je u temelju našega bića, naše egzistencije odnos s Presvetim Trojstvom, Ocem, Sinom i Duhom Svetim. Sveti Pavao govori: „Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima" (Rim 8, 26). Taj isti Duh koji je u Isusu molio, kliktao i zazivao: Abba Oče, i u nama je prisutan. On i u nama moli i obraća se Bogu kao Ocu. Taj plamen molitve u nama pali Duh Gospodnji, a na nama je taj plamen podržavati.
Ima jedna zgoda iz života pustinjskih otaca koja pripovijeda kako je jedan duhovni učitelj okupio svoje učenike i upitao ih: „Gdje počinje molitva?“ Prvi učenik odgovori: „Molitva počinje u nevolji. Kad osjetim nevolju, odmah se obraćam Bogu.“ Drugi reče: „Molitva počinje s klicanjem. Kad kličem od veselja, duša mi se uzdiže iz uske ljuske mojih strahova i briga i uzlijeće k Bogu.“ Treći reče: „Molitva počinje u tišini. Kad u meni sve zašuti, tada Bog počinje govoriti.“ Četvrti reče: „Molitva počinje s tepanjem djeteta. Naime, tek ako opet postanem kao dijete i ne stidim se pred Bogom tepati, On je sasvim velik, a ja malen; tada je sve dobro.“ Učitelj odgovori: „Svi ste dobro odgovorili. Ali ima još jedan početak koji je važniji od svih koje ste nabrojili. Početak molitve jest kod samoga Boga. On počinje, a ne mi.“
Bog uvijek ima inicijativu i dolazi nam u susret. Pitanje je da li će naći otvorena vrata našega srca? Da li će kod nas naći spremnost da ga primimo? U današnjem svijetu primjećuje se paradoks. Kod mnogih kršćana napuštena je praksa molitve, ali glad za molitvom nikada nije bila tako velika. Vlastito srce ne možemo prevariti. Naše srce traži Onoga koji ga jedini može ispuniti smislom i puninom života. Kao što naše srce, a to smo mi, trebamo Gospodina, isto tako Gospodin treba nas. Gospodin je odabrao taj put služenja svijetu preko nas.
Gospa nas poziva na snažniju molitvu koja nas jedina može dovesti do toga da postanemo svjedoci i iskusimo ljepotu naše vjere, a to je ljepota susreta s Bogom. Jedino molitva srca i predanja života nas k tom iskustvu može dovesti. Kao što je znao reći sveti Bernardin Sijenski: „Ako srce ne moli, uzalud jezik radi.“ Gospodin vidi naše srce. Pred Njim se ne trebamo niti možemo sakriti. Trebamo Ga kao što zrak koji dišemo trebamo za život.
Nitko ne može ostati isti kad osjeti da ga netko ljubi. Ljubav Božja preobražava život i čini nas novim stvorenjima koja su sposobna drugima govoriti o velikim djelima koja Bog i danas želi činiti u nama i po nama u ovome svijetu. Isus je svojim apostolima i učenicima rekao: „Bit ćete mi svjedoci sve do na kraj svijeta.“ Svjedok je onaj koji je vidio, iskusio i koji nosi i daruje Gospodina drugima. Naše svjedočenje ne može drugima ništa ni dokazati niti ih uvjeriti. Ali ih može dotaknuti. Može u drugima proizvesti odjek Božje nazočnosti koji je nama tako često skriven i otajstven. Poslušajmo Gospine majčinske riječi kako bismo najprije mi sami iskusili onu ljepotu kojoj nas Ona neumorno zove.
Molitva
Pod tvoju se obranu utječemo, sveta Bogorodice! Ne odbij nam molbe u potrebama našim, nego nas od svih pogibli uvijek oslobodi, Djevice slavna i blagoslovljena! Gospođo naša, posrednice naša, zagovornice naša, sa svojim nas Sinom pomiri, svojemu nas Sinu preporuči, svojemu nas Sinu izruči. Amen.
piše: fra Ljubo Kurtović
„Draga djeco! I danas vas pozivam na molitvu. Neka vam molitva bude jaka kao živi kamen, sve dok svojim životima ne postanete svjedoci. Svjedočite ljepotu vaše vjere. Ja sam s vama i zagovaram pred mojim Sinom za svakog od vas. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.“
Čitajući Gospine poruke vidimo kako su česti i neumorni majčinski pozivi na molitvu. Gospa nas ne poziva na molitvu radi molitve. Jedina njezina briga i nastojanje jest potaknuti nas, ohrabriti i pokazati nam put do susreta s Bogom kojeg je ona susrela i iskusila. Ona želi da postanemo svjedoci ljepote vjere u Boga Spasitelja.
Molitva sama u sebi nema smisla. Molitva je poput svjetla koje osvjetljava naše korake na putu kojim koračamo. Molitva je sredstvo bez kojeg ne možemo doći niti susresti i iskusiti Boga i njegove darove. Uvijek je teško govoriti o molitvi. To je stvarnost o kojoj se ne da govoriti. Molitva je nešto tako osobno i intimno. Molitva je otajstvo duboko skriveno u našem srcu. Upravo zato jer se radi o susretu dvoju osoba, Boga i mene osobno. Možda se i mi nalazimo u situaciji apostola koji nisu znali ni što je molitva niti su znali moliti. Ali su imali hrabrosti zavapiti: “Gospodine, nauči nas moliti.“
U svakom čovjeku postoji čežnja za Bogom i čežnja za molitvom. Tu čežnju je sam Gospodin stavio u nas. Stvoreni smo na Božju sliku. I zato je u temelju našega bića, naše egzistencije odnos s Presvetim Trojstvom, Ocem, Sinom i Duhom Svetim. Sveti Pavao govori: „Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima" (Rim 8, 26). Taj isti Duh koji je u Isusu molio, kliktao i zazivao: Abba Oče, i u nama je prisutan. On i u nama moli i obraća se Bogu kao Ocu. Taj plamen molitve u nama pali Duh Gospodnji, a na nama je taj plamen podržavati.
Ima jedna zgoda iz života pustinjskih otaca koja pripovijeda kako je jedan duhovni učitelj okupio svoje učenike i upitao ih: „Gdje počinje molitva?“ Prvi učenik odgovori: „Molitva počinje u nevolji. Kad osjetim nevolju, odmah se obraćam Bogu.“ Drugi reče: „Molitva počinje s klicanjem. Kad kličem od veselja, duša mi se uzdiže iz uske ljuske mojih strahova i briga i uzlijeće k Bogu.“ Treći reče: „Molitva počinje u tišini. Kad u meni sve zašuti, tada Bog počinje govoriti.“ Četvrti reče: „Molitva počinje s tepanjem djeteta. Naime, tek ako opet postanem kao dijete i ne stidim se pred Bogom tepati, On je sasvim velik, a ja malen; tada je sve dobro.“ Učitelj odgovori: „Svi ste dobro odgovorili. Ali ima još jedan početak koji je važniji od svih koje ste nabrojili. Početak molitve jest kod samoga Boga. On počinje, a ne mi.“
Bog uvijek ima inicijativu i dolazi nam u susret. Pitanje je da li će naći otvorena vrata našega srca? Da li će kod nas naći spremnost da ga primimo? U današnjem svijetu primjećuje se paradoks. Kod mnogih kršćana napuštena je praksa molitve, ali glad za molitvom nikada nije bila tako velika. Vlastito srce ne možemo prevariti. Naše srce traži Onoga koji ga jedini može ispuniti smislom i puninom života. Kao što naše srce, a to smo mi, trebamo Gospodina, isto tako Gospodin treba nas. Gospodin je odabrao taj put služenja svijetu preko nas.
Gospa nas poziva na snažniju molitvu koja nas jedina može dovesti do toga da postanemo svjedoci i iskusimo ljepotu naše vjere, a to je ljepota susreta s Bogom. Jedino molitva srca i predanja života nas k tom iskustvu može dovesti. Kao što je znao reći sveti Bernardin Sijenski: „Ako srce ne moli, uzalud jezik radi.“ Gospodin vidi naše srce. Pred Njim se ne trebamo niti možemo sakriti. Trebamo Ga kao što zrak koji dišemo trebamo za život.
Nitko ne može ostati isti kad osjeti da ga netko ljubi. Ljubav Božja preobražava život i čini nas novim stvorenjima koja su sposobna drugima govoriti o velikim djelima koja Bog i danas želi činiti u nama i po nama u ovome svijetu. Isus je svojim apostolima i učenicima rekao: „Bit ćete mi svjedoci sve do na kraj svijeta.“ Svjedok je onaj koji je vidio, iskusio i koji nosi i daruje Gospodina drugima. Naše svjedočenje ne može drugima ništa ni dokazati niti ih uvjeriti. Ali ih može dotaknuti. Može u drugima proizvesti odjek Božje nazočnosti koji je nama tako često skriven i otajstven. Poslušajmo Gospine majčinske riječi kako bismo najprije mi sami iskusili onu ljepotu kojoj nas Ona neumorno zove.
Molitva
Pod tvoju se obranu utječemo, sveta Bogorodice! Ne odbij nam molbe u potrebama našim, nego nas od svih pogibli uvijek oslobodi, Djevice slavna i blagoslovljena! Gospođo naša, posrednice naša, zagovornice naša, sa svojim nas Sinom pomiri, svojemu nas Sinu preporuči, svojemu nas Sinu izruči. Amen.
piše: fra Ljubo Kurtović
