Neka nam ova dvojica Gospodinovih učenika i vjernih nasljedovatelja budu uzori na našem putu, da se naučimo biti što bliži Gospodinu i što vjerniji daru njegove milosti kojim nas je obdario!
Danas Crkva slavi spomen dvojice apostola i mučenika: svetog Filipa i svetog Jakova mlađeg. Reći ćemo ponešto o obojici.
Među Dvanaestoricom nalazimo dvojicu Jakovâ: Jakova, sina Zebedejeva i Jakova, sina Alfejeva (Jakova starijeg i Jakova mlađeg). Dok o Jakovu mlađem u evanđeljima ne nalazimo mnogo (za razliku od njegova starijeg imenjaka, koji je bio jedan od trojice učenika koji su s Isusom bili u najvažnijim trenutcima njegova zemaljskog života), njegova je osoba istaknuta u Djelima apostolskim, odnosno u životu Prve Crkve. Tu nalazimo njega kao jednog od „stupova Crkve“, po riječima sv. Pavla. On je taj, koji na prvom „saboru“ Crkve, onome u Jeruzalemu, donosi konačnu odluku o prijepornim pitanjima. Radilo se, naime, o tome treba li se kršćanima poganskog podrijetla nametnuti da obdržavaju sav Mojsijev zakon, što je njima bilo potpuno strano. Nakon saslušavanja različitih mišljenja, Jakov izriče odluku – koju i drugi apostoli i starješine prihvaćaju – da se kršćanima obraćenima s poganstva naloži samo da se uzdržavaju od idolopokloničkih običaja u kojima se jelo meso životinja žrtvovanih idolima te od bludništva. Bila je to vrlo važna odluka u početcima Crkve, poradi održavanja nutarnjeg sklada zajednica različitog porijekla: zajednice židovskog porijekla i zajednice poganskog porijekla. Bila je to i odluka kojom se pokazala Kristova novost u odnosu na Mojsijev zakon; novost milosti u odnosu na „slovo Zakona“.
Od Jakova također imamo zapisanu i jednu poslanicu (Jakovljevu poslanicu). Poslanica je možda najznačajnija po problematiziranju odnosa vjere i djelâ, gdje apostol izričito ustvrđuje: „Vjera bez djelâ je mrtva“ (Jak 2,26). Ovaj njegov iskaz je važan za ispravno shvaćanje vjere – koja je uvjet za spasenje – i djelâ kao onih koja su očiti i samorazumljivi plod te iste vjere i njena potvrda. Prava vjera će se očitovati po svojim plodovima. Nema li plodova, nema ni vjere.
Izvještaj o Jakovljevoj smrti donosi nam židovski povjesničar Josip Flavije, koji njegovo ubojstvo kamenovanjem 62. g. pripisuje nezakonitoj odluci velikog svećenika Anana (sina velikog svećenika Ane spomenutog u evanđeljima).
Apostola Filipa nalazimo na svim novozavjetnim popisima apostolâ na petom mjestu, što ukazuje na njegovu važnost. Na nekoliko mjesta u Ivanovu evanđelju ističe se njegova uloga. Navest ćemo neka od njih. Na samom početku evanđelja on je taj koji ide do Natanela i veli mu: „Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta“ (Iv 1,45). Na Natanaelov sumnjičav upit "Iz Nazareta da može biti što dobro?", Filip odlučno odgovara: „Dođi i vidi!“ (Iv 1,46). Papa u miru Benedikt XVI., pišući o ovom zamjećuje kako je ova ista dva glagola upotrijebio Isus, kad je od dvojice učenika Ivana Krstitelja bio upitan gdje stanuje. U Filipovom pozivu Natanaelu odzvanja konkretni Isusov poziv svima nama da dođemo k njemu i upoznamo ga, osobno.
Na svojoj Posljednjoj večeri, nakon što Isus govori učenicima da su upoznali i vidjeli Oca, Filip ište od Isusa: „Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!“ (Iv 14,8). Isus ga zatim uvodi u najveće otajstvo svoje osobe, u otajstvo Bogočovjeka, otkrivajući mu da je On lice Očevo na zemlji – „tko je vidio mene, vidio je i Oca“ – da je Otac u njemu i On u Ocu. U to otajstvo koje je Filipu bilo tako živo pred očima pozvani smo i mi danas ponirati, uvijek iznova otkrivajući u Kristu Oca nebeskog, Boga koji nam se objavljuje.
O Filipovom daljnjem tijeku života predaja nas uči da je on evangelizirao Grčku te potom Frigiju (današnja Turska), gdje je potom podnio i mučeničku smrt.
Neka nam ova dvojica Gospodinovih učenika i vjernih nasljedovatelja budu uzori na našem putu, da se naučimo biti što bliži Gospodinu i što vjerniji daru njegove milosti kojim nas je obdario!
