Zanimljvo se sve to odigralo. Naš Bog zaista ima najbolje priče; donekle svakodnevne početke, neobične zaplete i tako neočekivane završetke. Sve je počelo s jednim skromnim drvodjelom i jednom blagom, jednostavnom djevojkom. On se zvao Josip, a njoj bijaše ime Marija.
____________piše: fra Marin
Htjeli su se vjenčati. Vjerojatno, kao i svaki mladi par imali su toliko toga isplaniranoga za svoj budući, zajednički život. Josip se spremao preuzeti sve odgovornosti koje iziskuje uloga muža i zaštitnika, a i Marija je vjerojatno razmišljala kako će sada sve to izgledati kad se odvoji od oca i majke i ode iz kuće u kojoj je odrasla i stekla sve ono što sada znade. Sve je izgledalo tako normalno, tako prirodno i svakodnevno. Josip je još trebao otići do Joakima zatražiti blagoslov i svadba se mogla prirediti.
I baš kad je sve išlo po planu, Bog taj plan izmijeni. U cijelu priču pošalje arkanđela Gabrijela koji najprije zbuni Mariju, a potom i Josipa. Marijo, začet ćeš i roditi sina i nadjenuti mu ime Isus! ...Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. (Lk 1, 31, 35) Te riječi promijenile su sve do tada planirano. Marija je pristala biti službenica Gospodnja i prihvatila je povjerenu joj zadaću. Ali kako objasniti Josipu? Što će reći otac i majka? Kako će to sve biti? Mariji nije bilo lako, ali pouzdavala se u Njega. Znala je da On znade što čini i da ju ne će ostaviti. Voljela je Josipa, ali Božji šapat bio je puno glasniji od vike čovjeka. Otišla je k svojoj rođakinji, Elizabeti, pomagala joj je i tamo ostala tri mjeseca. Svakodnevno su joj se iznova vraćale slike svega što se zbilo. Razmišljala je, prebirala po srcu i pouzdavala se u Onoga kojemu je povjerovala. Na povratku u Nazaret, cijelim putem Josip joj je bio na pameti. Što će reći kada vidi trbuh? Kako će reagirati? I opet su se javljala sva ona pitanja na koja nije imala odgovor.
Josip je poštivao i nadasve cijenio Mariju, ali očima je povjerovao i misli su ga odvele na krive zaključke. U njegovoj glavi sada se sve promijenilo te ju je kanio potajno otpustiti da ju ne bi izvrgnuo sramoti. Kao da je sve palo u vodu, kao da je sve propalo. Volio ju je, ali to nije mogao prihvatiti. Onda dobri Bog ponovno reagira. Poznavao je Josipa. U san mu šalje anđela koji mu objašnjava cijelu situaciju i otklanja lažne sumnje. Josip, poput Marije, prihvaća svoju zadaću, te uzima Mariju i Dijete, koje se ima roditi, pod svoju zaštitu. U tom trenutku oboje su mogli odahnuti, jer napokon su znali koja im je milost podarena. Ali s tom milošću išla je i velika odgovornost koje su oboje bili svjesni. Njihov život tek počinje.
One noći u Betlehemu Bog šalje svoga Sina na zemlju. Šalje ga u liku djeteta, a djetetu treba sigurnost i toplina doma. Trebaju mu nježne ruke majke i očeva zaštita. Isus je trebao sve to. Trebao je obitelj u kojoj će rasti, razvijati se i pripremati za velika djela koja su proroci od davnina najavili. I dobio ju je. Dobio je obitelj i sve ono što mu je bilo potrebno. Josip i Marija odrekli su se sebe za Njega. Živjeli su Njemu i živjeli su za Njega.
Bila je to skromna obitelj. Ne previše bogata materijalnim sredstvima, ali bogata ljubavlju i svetošću. Marijine majčinske ruke brinule su se da sve što imaju bude ljubavlju protkano, a Josip je marljivim, očinskim radom služio Gospodinu i čovjeku. Vjerujem da je bilo neopisivo boraviti u tom domu. Što su Otac, Sin i Duh Sveti na nebu, to su oni bili ovdje na zemlji. Zanimljiva mi je i tajanstvena njihova svakodnevica. Uvijek sam zamišljao Isusa kao malenog, nestašnog dječaka kako se igra i pritom pomaže majci i ocu što im je bilo potrebito. Josip ga je naučio svome zanatu, te su ga i nazivali tesarovim sinom. Njegove riječi nisu nigdje zapisane, ali zato ta tajanstvena šutnja viče o njegovoj poniznosti i o njegovoj vjeri. Cijeli svoj život posvetio je Majci i Djetetu. Isusova majka, Marija, utkala je u Nj svu nježnost, suosjećajnost i tankoćutnost koju je jedna majka mogla podariti svome djetetu. Od Gospodina su ga „uzeli“ one noći u Betlehemu, te ga ponovno „predali“ onog dana na križu Golgote. U svakom Isusovom trenutku, čovjek je bio vezan uz njega. Od štalice, preko križa, pa do jutra Uskrsa.
Tako je i danas. Isusu smo potrebni. Dao nam je tu milost da Mu budemo potrebni i da računa s nama. Njegova bezuvjetna ljubav je i više nego dovoljan razlog da ga ne iznevjerimo. Gledajući Mariju i Josipa, dopusti Isusu da se nastani u tvome srcu i u tvojoj obitelji. Neka On ne bude samo gost, nego pravi član, koji će svakodnevno kročiti zajedno s tobom. Neka On bude Onaj koji ti je potreban i Onaj kojemu si ti potreban.
