Kao svoju djecu Marija nas danas želi odgajati za nesebično darivanje, jer u služenju i pomaganju drugima Bog nam se otkriva. To zasigurno nije izgubljeno vrijeme, već vrijeme u kojemu pronalazimo odgovore na sva donedavno postavljana pitanja.
Nerijetko, prekriven u svojoj sigurnosti ne želim se otisnuti na pučinu, jer zaista je lijep pogled s obale na horizont koji se pruža ispred mene. I dok sanjam, zapljusne me val! Val života koji me poziva na pučinu. Tako je jednostavan da mu ne mogu odoljeti, no ipak, sigurnije je na kopnu - sanjati. I tako, dan za danom, živim od snova, zaboravljajući stvarnost i život oko sebe, i ponekad se, onako usput, zapitam: ,,Jesam li svjestan stvarnosti i susreta s drugima?’’. Ali sve dok sam zarobljen u svom svijetu pitanja i traženja, imam dovoljan razlog da mogu opravdati nedostatak vremena za susret.
Danas, kada Crkva slavi svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, evanđelje koje nalazimo u liturgiji svjedoči nam o susretu Elizabete i Marije. Veličanstven je to bio susret, susret pun vjere u kojemu su i Marija i Elizabeta prepoznale Božje djelo u njihovim životima. Marija, majka naša, ustala je i pohitala Elizabeti, nije gledala samo na sebe, nije bila okupirana vlastitim pitanjima, već je potrčala pružiti ruku Elizabeti u njenoj potrebi. Kao svoju djecu Marija nas danas želi odgajati za nesebično darivanje, jer u služenju i pomaganju drugima Bog nam se otkriva. To zasigurno nije izgubljeno vrijeme, već vrijeme u kojemu pronalazimo odgovore na sva donedavno postavljana pitanja.
Kada bih samo to razumio, ne bih tražio svijet po mjeri, već bih živio od susreta u kojemu si ti, Isuse. Možda ne bih trčao uokolo i tražio te, samo bih jednostavno usporio korak i s tobom prošetao ili, pak, kavu popio. U tom susretu shvatio bih tko sam i kamo trebam poći. Probudio bih se tada iz svojih snova, jer napokon sam te susreo, prijatelju moj. I vjerujem, jednostavniji i zahvalniji bih bio, mogao bih tada i bližnjega razumjeti. Promijenio bih onda i obzor svoga traganja, ne bih tada tražio odgovore, već Susret - koji bi mi sve objasnio. Čak i onda kad ne bih razumio sve, mogao bih kao Marija prihvatiti volju tvoju.
O, kada bih tebi više vjerovao, ne bih bio preplašen za sutra, jer ti vodiš život moj. Prestali bi tada svi strahovi i sve lažne sigurnosti bile bi srušene, pustio bih da mi progovoriš. Samo da mi je malo okusiti takve stvarnosti, mogao bih tada zaveslati pučinom i bezbrižno ploviti.
Kad bi moja želja bio ti, mogao bih kao Marija reći: ,,Neka mi bude po tvojoj riječi’’, i tad te ne bih čuvao samo za sebe, već bih, kao i Marija, s tobom drugima pošao. Onda bih zaista Istinu navješćivao i slobodno živio.
Bio bi to san koji stvarnost postaje. Davne i daleke poglede s kopna prema pučini zamijenio bih pogledom s pučine na kopno. Sve što bih tada imao su susreti, u kojima te prepoznajem, Isuse. Tada bih plovio putem vjere i znao bih, kad valovi dođu, da si ti sa mnom u barci. I dolazit će napasti i kušnje da se ponovno na kopno vratim, ali tad će Marija biti uz mene, kao majka uz svoga sina.
Blagoslovljen onaj čas, o Marijo, kad si počela moliti za nas na nebesima.
