Stvarnost Božjega spasenja nam govori da se Gospodin udostojao ući u bijedu ljudskoga roda i tako ga spasiti. Mi ljudi, ma kako sveti, pobožni, ne možemo učiniti ništa da bi nas Gospodin ljubio više, niti ne možemo učiniti ništa da bi nas Gospodin ljubio manje! Njegova ljubav je dar.
____________piše: fra Antonio
Mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: „Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi njegova zvijezda pa mu se dođosmo pokloniti.“ A Herod ih posla u Betlehem. Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se (usp. Mt 2,1-3.8.11). Slaveći Božić u „Bazilici rođenja Gospodinova“, nailazimo na stvarnosti koje nam i danas omogućuju uranjanje u otajstvo Utjelovljene Riječi uz pomoć osjetila, bilo promatranjem bilo raznim gestama potrebnima za kretanje po samoj bazilici, koje nas vode do špilje u kojoj se rodio naš Spasitelj, Krist Gospodin (usp. Lk 2,11). I upravo na samom ulazu nailazimo na vrata koja nam snažno dozivaju u srce gore navedeni odlomak i poklon mudraca. Naime, vrata koja su tijekom povijesti doživljavala uvijek sve veća suženja, da bi u jednom razdoblju onemogućili i samome sultanu ulazak na svome konju, s kojega je bio primoran sići i dodatno se pokloniti, zahtjevaju i danas duboki naklon da bi se mogao nastaviti put prema špilji rođenja Gospodinova. Izgleda da jedino maloj djeci nije potrebna navedena gesta... A onima kojima je potrebna već na početku jasno daje do znanja da se otajstvo božićne noći prihvaća i ljubi jedino u malenosti koja postaje izvorom snage u nasljedovanju i putokaz u iskustvo susreta sa živim Bogom!
Ušavši jednom u baziliku, nailazimo na jedno neočekivano zdanje. Rekli bismo možda, onako grubo, nedostojno za prebivalište Božje. Zdanje je to jako trošno, ako hoćete bez neke posebne ljepote, barem danas, kada se izgubio Konstantinov i Justinijanov sjaj i velebnost. A dakako da i famozni Status quo tome dodatno pridonosi. Razni nesporazumi, incidenti, restauracije koje se uvijek događaju pet do dvanaest zbog manjka zajedništva iz kojeg bi proizišao i nekakav dogovor, a ovako... Baš kao i u „Bazilici Svetoga Groba“. Dva događaja koja su zauvijek promijenili ljudsku povijest, Utjelovljenje i Vazmeno otajstvo, slavljeni u naizgled nedostojnim zdanjima za događaj spasenja ljudskoga roda. I upravo se tu doživljava paradoks! Ili bolje rečeno stvarnost, istina Božjega zahvata. Nije On ni prije 2000 godina birao nešto naizgled lijepo. Stvarnost Božjega spasenja nam govori da se Gospodin udostojao ući u bijedu ljudskoga roda i tako ga spasiti. Mi ljudi, ma kako sveti, pobožni, ne možemo učiniti ništa da bi nas Gospodin ljubio više, niti ne možemo učiniti ništa da bi nas Gospodin ljubio manje! Njegova ljubav je dar. A izgled betlehemske bazilike zapravo pokazuje našu stvarnost. Ako ju je Gospodin prihvatio, trebamo ju i mi prihvatiti i iz tog prihvaćanja osluškivati glas Vječne Riječi postale tijelom i krenuti u nasljedovanje, a ne obrnuto.
Ipak postoje i u toj bazilici neke zanimljivosti koje mogu potaknuti na razmatranje. Nailazimo, između ostaloga, i na stupovlje napravljeno od kamena boje plamena. Kamena kojega nalazimo, kaže arheologija upravo na području Betlehema. U Jeruzalemu ga nema. A ipak ga nalazimo i u Jeruzalemu, danas ugrađenoga na jednome mjestu u gradski zid iz arapskoga vremena, a nekoć, po naredbi cara Justinijana, dovezenoga u Sveti grad za izgradnju bazilike „Svete Marije Nove“, u kojoj se jeruzalemska Crkva sjećala prikazanja Marijina u hramu. A nažalost, dva stoljeća kasnije srušene, i „iskorištene“ za potrebe gradskoga zida. Ali car Justinijan je dao izgraditi i jednu gradsku cestu koja je spajala navedenu baziliku sa „Bazilikom Svetoga Groba“. Isus i Marija. Veza Stvoritelja i stvorenja. Kršćani ne govore o odnosu dvaju stvorenja. Stvoritelj i stvorenje se razlikuju. Ali ipak, Marija koja je po redu milosti zavrijedila dobiti naziv Bogorodica, u kršćanskom životu zavrjeđuje posebno čašćenje! I teško, pa i nemoguće je predati se otajstvu Utjelovljenja bez Marije, koja je svojim fiat otvorila vrata po kojima je svijetu i čitavom čovječanstvu došao njihov Bog, njihov Spasitelj.
I još nešto. Onaj spomenuti kamen svojim nas izgledom podsjeća na oganj, žar, borbu, dozivajući nam u srce Isusove riječi o kraljevstvu Božjem, ne kao miru nego kao maču (usp. Mt 10,34). Mač razdvaja, oca, majku, djecu...(usp. Mt 10,35-36). Upravo kako nam govori jedan apokrifni spis, takozvano Tomino evanđelje, gdje u jednom logionu nalazimo govor o Božjem kraljevstvu: „tko se nalazi u mojoj blizini, blizu je ognju; tko stoji daleko od mene, daleko je od kraljevstva.“ Kraljevstvo Božje koje se sastoji u potpunoj ovisnosti o Gospodinu ne trpi podvojenost. Traži odluku, koja je često bolna. Ali jedino takva nam omogućuje ulazak na uska vrata u Božje kraljevstvo, baš kao i u Betlehemu, da bi se poklonilo novorođenome Kralju u špilji rođenja, tražeći ponovno da se sagnemo, skupimo i stignemo na Izvor iz kojega struji snaga za život vječni (usp. Iv 4,14).
