S radošću vas sve pozivam

“Draga djeco! S radošću vas sve pozivam živite moje poruke s radošću, samo tako moći ćete dječice biti bliži mome Sinu. Ja vas želim sve voditi samo Njemu i u Njemu ćete naći pravi mir i radost vašega srca. Sve vas blagoslivljam i ljubim s neizmjernom ljubavlju. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.”                                             

___________piše: fra Ljubo

Blažena Djevica Marija nam za ovu dvadesetdevetu obljetnicu svojih ukazanja dolazi radosna i s radošću nas poziva na radosno življenje njezinih poruka. Odakle dolazi ta radost? Zadnji izvor radosti je Bog, Presveto Trojstvo. Sveti Ljudevit Grignion Montfortski nas uči da je „Blažena Djevica Marija svetište i počivalište Presvetoga Trojstva gdje se Bog nalazi na divniji i božanstveniji način, nego na ijednom drugom mjestu svemira.“

Radost koja proizlazi iz Marijina srca temelji se na njezinom iskustvu opisanom u „Veliča“ – Velika mi djela učini Svesilni. Bog je učinio velike stvari. Kako može ova radost i nas dohvatiti? Na taj način da nikad ne zaboravimo velika djela koja je i nama Bog učinio. Ne samo kroz povijest Crkve nego i u današnje vrijeme kako u Crkvi tako i u našem osobnom životu. Radost zbog Božjeg djelovanja može i nas dostići putem sjećanja, jer vidimo silna djela koja je Bog učinio za nas u prošlosti.

Glede dvadesetdevet godina Gospinih ukazanja i njezine prisutnosti imamo na čemu i zbog čega biti zahvalni Gospodinu. Marija se raduje na tolikim milostima koja je Bog po njoj udijelio tolikim srcima i dušama. Raduje se zbog tolikih obraćenja, ozdravljenja duše i zbog mnoštva onih koji su pronašli svjetlo u tami. Majčinskim pogledom gleda na svako srce koje je povjerovalo Njezinim riječima i tako pronašlo put do susreta s Isusom Kristom.

Djevica Marija se raduje i zbog onog što Bog namjerava činiti. Tu vrstu radosti Marija je doživjela pri susretu s Elizabetom. U njezinom pozdravu Elizabeti tekla je radost koja je učinila da klikće majka i dijete koje se treba roditi. I posred svih tjeskoba i patnja koje živimo moramo otvoriti oči da prepoznamo ono što Bog po Mariji u Međugorju i danas čini u Crkvi i u srcima vjernika. I na kraju će se izbrisati svako ljudsko djelo ali ne i Božje. Treba znati čekati, imati strpljenja kao što Bog zna čekati i imati strpljenja s nama i sa svijetom.

Znamo da je kraljevstvo Božje došlo k nama u Isusu Kristu ali još nije ostvareno u svojoj punini. Isto je tako i s radošću. Ovdje na zemlji smo radosni u nadi, a u nebu ćemo biti radosni u posjedu, jer što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube (1Kor 2,9). U sadašnjem životu živimo radost iščekivanja onoga što nam je Bog pripravio. Zato mislimo na ono što nas čeka, u onu beskrajnu nadu u više koju u sebi nosimo.

Velika je razlika između naravne ljudske i kršćanske radosti. Ljudska radost ne traje uvijek. Ispod svake ljudske radosti krije se strah da će ona prestati. Svako ljudsko veselje prekriveno je žalošću. Kršćanska radost je puna i konačna, ona je „plod Duha“. Kršćansku radost ne može ugasiti niti patnja. Radost djeluje na dubljoj razini od one u kojoj djeluje patnja. Križ i patnja nam pomažu razumjeti narav kršćanske radosti. Križ drži kršćansku radost da bude „trijezna“. Kako je govorio sveti Franjo Asiški: u patnji se kuša „savršena radost“.

Neprijatelj radosti nije patnja i trpljenje nego je to egoizam, povlačenje u sama sebe, kruženje oko samih sebe. Marija je majka radosti ali je bila i majka boli podno Kristova križa na Kalvariji. Iz nje zrači radost jer je svoju bol i patnju sjedinila s Kristovom. Patnja sama po sebi ne otkupljuje niti nas vodi radosti. Samo onda ako svoju patnju sjedinimo s Kristovom iskusit ćemo njezino otkupiteljsko djelovanje.

Dopustimo Djevici Mariji da nas dovede Isusu Kristu izvoru pravog mira i radosti.