Vjera nije pristajanje našeg razuma uz neke istine, nego je to susret s Osobom, to je ulaženje u živi odnos s Bogom koji podrazumijeva izlaženje iz sebe samih.
Poruka, 25. veljača 2013.
„Draga djeco! I danas vas pozivam na molitvu. Grijeh vas vuče prema zemaljskim stvarima, a ja sam došla da vas povedem prema svetosti i Božjim stvarima, a vi se borite i vaše energije trošite u borbi s dobrim i zlim što je u vama. Zato dječice, molite, molite, molite dok vam molitva ne postane radost i vaš život će postati jednostavni hod prema Bogu. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.“
Nalazimo se u godini koju je papa Benedikt XVI. proglasio Godinom vjere. Kako on sam ističe, pokretanje godine vjere i nove evangelizacije nije zbog obljetnice II. Vatikanskog koncila nego zbog toga što se osjeća još veća potreba, danas nego prije pedeset godina, za isticanjem važnosti vjere i svjedočenjem ljepote i radosti pripadanja Kristu. Papa govori o sve većem duhovnom opustošenju koje se širi srcima ljudi. Govori o zaboravu Boga koji prevladava danas, te o sve većem raskoraku između vjere i života. Prevladava nedovoljno poznavanje vlastite vjere. A ono što se ne poznaje ne može se ni zavoljeti. Unatoč svim tim negativnostima u čovjeku ne može nestati temeljna potreba da odgovori na zadnji smisao vlastitoga života. U čovjeku ostaje neprestana žeđ za Bogom. To je žeđ koju nitko i ništa ne može ispuniti doli Bog jedini.
U toj duhovnoj pustinji koja se sve više širi srcima ljudi, Međugorje već gotovo trideset i dvije godine djeluje poput duhovne oaze, u kojoj vjernici pronalaze svjetlo za svoj hod u svetosti. Majčinski glas Kraljice Mira, tiho i ustrajno poziva i doziva svoju djecu. Čuju je oni koji je žele i hoće čuti. Nemoguće je rasti na putu svetosti bez dara vjere. Iako je vjera besplatni Božji dar, nju treba njegovati, čuvati i podržavati. Bog vjeru daruje onima koji su je spremni primiti. Bog se nikada ne nameće nego se daruje.
Bez vjere Krist ne može stanovati u srcima našim. Samo po vjeri Krist postaje „snaga Božja“ u našim životima. Samo po vjeri prihvaćamo Krista i njegovu Crkvu kao naš put, život i spasenje. Bez vjere ostajemo kršćani bez života u sebi, tj. samo po imenu. Vjera nije pristajanje našeg razuma uz neke istine, nego je to susret s Osobom, to je ulaženje u živi odnos s Bogom koji podrazumijeva izlaženje iz sebe samih.
Na tom putu vjere Bog nam šalje i daruje Majku svoga Sina. U njezinim ukazanjima i blizini prepoznajemo Božju brigu. Vidimo koliko je Bogu stalo do nas i našega spasenja. U njezinim riječima djetinje srce prepoznaje riječi svoje nebeske Majke. „Draga djeco, i danas sam s vama u molitvi da vam Bog da još jaču vjeru. Dječice, vaša je vjera mala a niste ni svjesni koliko unatoč tome niste spremni tražiti od Boga dar vjere. Ja sam s vama i neprestano zagovaram pred Bogom za sve vas da vaša vjera bude uvijek živa i radosna i u ljubavi Božjoj. Svjedočite, dječice, vašim životima vjeru i molite da vjera iz dana u dan raste u vašim srcima.“
U čovjeku je temeljna potreba za vjerom i pouzdanjem. Ne može se postati ljudima bez darivanja i primanja pouzdanja i povjerenja. Kako veli Julia Kristeva, postoji „neizreciva potreba vjerovati” u svakoga, baš svakoga, čovjeka. Bog je temelj vjere i povjerenja i u čovjeka. On je temelj povjerenja i nade u bolju budućnost i vječnost čovjeka, ljudske povijesti i vlastite budućnosti.
U hodu prema Bogu pomaže nam Djevica Marija svojom prisutnošću i svojim ohrabrujućim riječima. Zato nas poziva na molitvu. Molitva i vjera nisu zasebne stvarnosti. Molitva je u tijesnoj vezi sa stvarnošću vjere. Vjera je prianjanje uz Krista i povjeravanje sebe samoga Njemu, a molitva je posvećivanje Kristu kako bi nas On prihvatio i preobrazio. Vjera je priznavanje vlastite bespomoćnosti i očekivanje svega od Boga, a molitva je egzistencijalno stajanje pred Bogom u kojoj On našu prazninu ispunja snagom Duha Svetoga. Molitva je ozbiljenje i aktualizacija naše vjere u Boga. Bez molitve ostajemo prazni i nemamo što dati drugima. Samo ono što primimo od Boga time možemo i druge nahraniti.
Molitva
O, Bezgrješna Djevice, najnježnija Majko, Ti si puna radosti, jer nam Isus daruje svoj život i beskrajna blaga svoga božanstva. O, Marijo, kako te ne ljubiti i blagoslivljati zbog tvoje velike ljubavi prema nama? Ti nas uistinu ljubiš, kao što nas ljubi Isus. Ljubiti znači darovati sve, i samoga sebe. Ti si se potpuno dala za naše spasenje. Spasitelj je poznavao tajne tvoga majčinskoga Srca i beskrajnu tvoju nježnost. Umirući Isus, prije zadnjeg izdisaja tebi nas povjerava, utočištu grješnika. O, Marijo, Ti pod križem uspravna stojiš, kao svećenik na oltaru prikazuješ za nas slatkog Emanuela, Boga s nama, tvog ljubljenog Isusa. O, Kraljice mučenika i naša nado, ljubimo te i blagoslivljamo u vijeke vjekova. Amen.
piše: fra Ljubo Kurtović
„Draga djeco! I danas vas pozivam na molitvu. Grijeh vas vuče prema zemaljskim stvarima, a ja sam došla da vas povedem prema svetosti i Božjim stvarima, a vi se borite i vaše energije trošite u borbi s dobrim i zlim što je u vama. Zato dječice, molite, molite, molite dok vam molitva ne postane radost i vaš život će postati jednostavni hod prema Bogu. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.“
Nalazimo se u godini koju je papa Benedikt XVI. proglasio Godinom vjere. Kako on sam ističe, pokretanje godine vjere i nove evangelizacije nije zbog obljetnice II. Vatikanskog koncila nego zbog toga što se osjeća još veća potreba, danas nego prije pedeset godina, za isticanjem važnosti vjere i svjedočenjem ljepote i radosti pripadanja Kristu. Papa govori o sve većem duhovnom opustošenju koje se širi srcima ljudi. Govori o zaboravu Boga koji prevladava danas, te o sve većem raskoraku između vjere i života. Prevladava nedovoljno poznavanje vlastite vjere. A ono što se ne poznaje ne može se ni zavoljeti. Unatoč svim tim negativnostima u čovjeku ne može nestati temeljna potreba da odgovori na zadnji smisao vlastitoga života. U čovjeku ostaje neprestana žeđ za Bogom. To je žeđ koju nitko i ništa ne može ispuniti doli Bog jedini.
U toj duhovnoj pustinji koja se sve više širi srcima ljudi, Međugorje već gotovo trideset i dvije godine djeluje poput duhovne oaze, u kojoj vjernici pronalaze svjetlo za svoj hod u svetosti. Majčinski glas Kraljice Mira, tiho i ustrajno poziva i doziva svoju djecu. Čuju je oni koji je žele i hoće čuti. Nemoguće je rasti na putu svetosti bez dara vjere. Iako je vjera besplatni Božji dar, nju treba njegovati, čuvati i podržavati. Bog vjeru daruje onima koji su je spremni primiti. Bog se nikada ne nameće nego se daruje.
Bez vjere Krist ne može stanovati u srcima našim. Samo po vjeri Krist postaje „snaga Božja“ u našim životima. Samo po vjeri prihvaćamo Krista i njegovu Crkvu kao naš put, život i spasenje. Bez vjere ostajemo kršćani bez života u sebi, tj. samo po imenu. Vjera nije pristajanje našeg razuma uz neke istine, nego je to susret s Osobom, to je ulaženje u živi odnos s Bogom koji podrazumijeva izlaženje iz sebe samih.
Na tom putu vjere Bog nam šalje i daruje Majku svoga Sina. U njezinim ukazanjima i blizini prepoznajemo Božju brigu. Vidimo koliko je Bogu stalo do nas i našega spasenja. U njezinim riječima djetinje srce prepoznaje riječi svoje nebeske Majke. „Draga djeco, i danas sam s vama u molitvi da vam Bog da još jaču vjeru. Dječice, vaša je vjera mala a niste ni svjesni koliko unatoč tome niste spremni tražiti od Boga dar vjere. Ja sam s vama i neprestano zagovaram pred Bogom za sve vas da vaša vjera bude uvijek živa i radosna i u ljubavi Božjoj. Svjedočite, dječice, vašim životima vjeru i molite da vjera iz dana u dan raste u vašim srcima.“
U čovjeku je temeljna potreba za vjerom i pouzdanjem. Ne može se postati ljudima bez darivanja i primanja pouzdanja i povjerenja. Kako veli Julia Kristeva, postoji „neizreciva potreba vjerovati” u svakoga, baš svakoga, čovjeka. Bog je temelj vjere i povjerenja i u čovjeka. On je temelj povjerenja i nade u bolju budućnost i vječnost čovjeka, ljudske povijesti i vlastite budućnosti.
U hodu prema Bogu pomaže nam Djevica Marija svojom prisutnošću i svojim ohrabrujućim riječima. Zato nas poziva na molitvu. Molitva i vjera nisu zasebne stvarnosti. Molitva je u tijesnoj vezi sa stvarnošću vjere. Vjera je prianjanje uz Krista i povjeravanje sebe samoga Njemu, a molitva je posvećivanje Kristu kako bi nas On prihvatio i preobrazio. Vjera je priznavanje vlastite bespomoćnosti i očekivanje svega od Boga, a molitva je egzistencijalno stajanje pred Bogom u kojoj On našu prazninu ispunja snagom Duha Svetoga. Molitva je ozbiljenje i aktualizacija naše vjere u Boga. Bez molitve ostajemo prazni i nemamo što dati drugima. Samo ono što primimo od Boga time možemo i druge nahraniti.
Molitva
O, Bezgrješna Djevice, najnježnija Majko, Ti si puna radosti, jer nam Isus daruje svoj život i beskrajna blaga svoga božanstva. O, Marijo, kako te ne ljubiti i blagoslivljati zbog tvoje velike ljubavi prema nama? Ti nas uistinu ljubiš, kao što nas ljubi Isus. Ljubiti znači darovati sve, i samoga sebe. Ti si se potpuno dala za naše spasenje. Spasitelj je poznavao tajne tvoga majčinskoga Srca i beskrajnu tvoju nježnost. Umirući Isus, prije zadnjeg izdisaja tebi nas povjerava, utočištu grješnika. O, Marijo, Ti pod križem uspravna stojiš, kao svećenik na oltaru prikazuješ za nas slatkog Emanuela, Boga s nama, tvog ljubljenog Isusa. O, Kraljice mučenika i naša nado, ljubimo te i blagoslivljamo u vijeke vjekova. Amen.
piše: fra Ljubo Kurtović
