Veliki tjedan i Vazmeno trodnevlje vrhunac su liturgijske godine. Crkva proživljava otajstvo Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Ovaj tekst želi približiti smisao i ljepotu tih dana, kako bismo ih mogli živjeti svjesni onoga što se događa i dopustiti im da nas vode prema uskrsnom otajstvu.
Nalazimo se u, za nas kršćane, najvažnijem tjednu cijele godine - Velikom tjednu. Započeli smo ga nedjeljom Muke Gospodnje ili Cvjetnicom. Slavimo muku i smrt Kristovu, počevši od njegovog mesijanskog ulaska u Jeruzalem. Najvažniji dio Velikoga tjedna je sveto Vazmeno trodnevlje Gospodnje muke i uskrsnuća, kao vrhunac čitave liturgijske godine, kada slavimo Kristovo vazmeno otajstvo njegove pobjede nad smrću i obnove našega života njegovim uskrsnućem.
Svetkovina Uskrsa svake godine pada na drugi datum, točnije na prvu nedjelju nakon prvoga proljetnoga punoga mjeseca. Kršćanski Uskrs nadilazi židovsku Pashu – blagdan kojim Židovi obilježavaju izlazak iz egipatskog ropstva. Kršćani svoj Uskrs (novu Pashu) slave u nedjelju nakon židovske Pashe. Isus je tijekom Posljednje večere ustanovio novu Pashu - euharistiju. Kristova krv i njegova žrtva na križu su nova Pasha i temelj novog Saveza. Stoga obred Pashe više neće biti vršen na spomen Izlaska, slike otkupljenja, već na spomen Kristove muke, smrti i uskrsnuća - pravoga otkupljenja.
Pred nama je Vazmeno trodnevlje, koje započinje misom Večere Gospodnje na Veliki četvrtak, nastavlja se Velikim petkom, vrhunac mu je u Vazmenom bdjenju na večer Velike subote, a završava se Večernjom molitvom na Uskrs. Možemo se zapitati: Kako to da se radi o četiri dana, a naziva se trodnevlje? Odgovor nalazimo u židovskoj tradiciji u kojoj dan započinje zalaskom sunca prethodnog dana. Tako imamo:
- dan – četvrtak navečer do petka navečer,
- dan – petak navečer do subote navečer,
- dan – subota navečer do nedjelje navečer.
Na te je dane primijenjen propis što ga Crkva danas inače primjenjuje za sve svetkovine i sve nedjelje u godini, a to je da: »Slavljenje… nedjelje i najvećih blagdana (sollemnitatum) započinje već uvečer prethodnog dana.« Tako misa Večere Gospodnje pripada već liturgijski Velikom petku koji je prvi dan trodnevlja.
Veliki četvrtak
Veliki četvrtak je posljednji dan Korizme i sastoji se od dva slavlja: Mise posvete ulja i Mise Večere Gospodnje. Prijepodne se u cijeloj biskupiji slavi samo jedna misa - u katedrali, a to je Misa posvete ulja koju predvodi biskup sa svećenicima iz cijele biskupije, čime je izraženo zajedništvo biskupa i njegovih prezbitera. Blagoslivljaju se ulja: bolesničko (za pomazanje bolesnih), katekumensko (za kandidate za krštenje) i krizma (za krštenje, potvrdu, sveti red i posvetu oltara). Svećenici tada obnavljaju svoje zavjete, jer je Krist na Posljednjoj večeri uz euharistiju, ustanovio i svećenički red.
Evanđelje donosi Ivanov odlomak o zapovijedi ljubavi kroz gestu pranja nogu. Obred pranja nogu, koji nije obvezan, ali jako značajan, naglašava Kristovu poniznost i poziv na služenje. Na kraju euharistijskog slavlja, prenosi se Svetootajstvo (posvećene hostije) na prikladno mjesto gdje se čuva isključivo za pričest bolesnika u potrebi, te za pričest vjernika u slavlju Muke Gospodnje na Veliki petak. To mjesto treba biti različito od prikaza Božjeg groba. Euharistijski posvećeni kruh ne treba poistovjećivati s Isusovim fizičkim mrtvim tijelom u grobu. Stoga, mjesto pohrane hostijâ i mjesto Božjeg groba treba biti odvojeno i različito. Crkva ulazi u »veliki post«, u dane kad joj je Zaručnik uzet. Smisao posta nije prvenstveno u pokorničkoj pripravi, već u suživljavanju s Isusom koji je uzet. »Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, tada će postiti!« (Mt 9,15; Mk 2,20).
Nakon ogoljenja oltara nema oltarnika, svijećnjaka ni ostalih ukrasa, a tabernakul u crkvi, pred kojim inače pokleknemo prilikom ulaska u crkvu, ostaje prazan. To su jedini dani u godini kada se gasi vječno svjetlo pored svetohraništa. Vjernici su pozvani ostati u tišini, molitvi i klanjanju pred Svetootajstvom.
Prijenos Svetootajstva:
Mjesto pohrane Svetootajstva:
Veliki petak
Na Veliki petak Crkva ne slavi Euharistiju, već službu Muke Gospodnje kojom proslavlja Kristovu slavnu pobjedu nad smrću. Prikladno je da ona započne u 15 sati, kao spomen Kristove smrti, ali iz pastoralnih razloga može započeti kasnije, ali ne nakon 18 sati. Sastoji se od tri dijela: liturgije riječi, klanjanja križu i pričesti.
Prvi element Velikoga petka je tišina: službenici dolaze u tišini do ogoljenog oltara i prostru se pred njim. Prostiranje je dosta rijetko u rimskoj liturgiji, može se još vidjeti prilikom svećeničkog ređenja ili redovničkog zavjetovanja. Svećenik zatim dolazi do sjedala i moli zbornu molitvu bez ikakvog uvoda. Čita se Muka Gospodnja, koja je uvijek po Ivanu, za razliku od Cvjetnice, na kojoj se izmjenjuje liturgijski trogodišnji ciklus čitanja: A, B i C. Nakon homilije slijedi sveopća molitva vjernika – deset molitava koje su ostale iste od davnina, uključujući molitve za Crkvu, papu, biskupe, kršćane, Židove, nevjernike i sve ljude.
Središnji obred, narodu najprivlačniji, je klanjanje križu. Otkrivanje križa naviješta Isusovu riječ s križa: »Dovršeno je«. Objavljuje nam se otajstvo križa u kojem je dovršena objava Božjeg spasenja. Križ biva otkriven u tri stupnja, svaki put uz poklik: „Evo drvo križa, na kom je visio spas svijeta.” Vjernici dolaze, ljube križ, pokleknu ili učine drugi znak čašćenja. Propisana je uporaba samo jednog križa za čitavu zajednicu. Za vrijeme čašćenja pjevaju se Prijekori – Bog u njima podsjeća narod na sve što je učinio, a ipak je razapet: „Puče moj, što učinih tebi, u čemu ožalostih tebe?”.
Nakon ljubljenja križa slijedi pričest. Presveto se donosi iz mjesta pohrane. Sve hostije potrebne za današnju pričest moraju biti posvećene na misi Večere Gospodnje, jer danas nema posvete. Na oltar se prostire oltarnik, korporal i svijeće. Sve se odvija u tišini. Donose se hostije, a svećenik započinje molitvom Gospodnjom, te slijedi pokazivanje male hostije iz ciborija narodu govoreći: „Evo Jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta…“ Vjernici se pričešćuju pod jednom prilikom, kao i na svakoj misi, te nakon pričesti ostaju neko vrijeme u šutnji. Na kraju obreda svećenik ispruženih ruku nad narodom moli predviđenu molitvu - nema uobičajenog blagoslova i svi se raziđu u šutnji. Tišina Velikog petka prenosi se na Veliku subotu.
Velika Subota
Velika subota je drugi dan trodnevlja, dan tišine, iščekivanja i promišljanja o Isusovu boravku u grobu i silasku nad pakao. Vazmeno bdjenje na Veliku subotu najvažnije je i najsvečanije bdjenje u cijeloj godini – zato ga Crkva s razlogom naziva "majkom svih svetih bdjenja". »Te noći Crkva u bdjenju iščekuje Kristovo uskrsnuće, a u sakramentima ga slavi«. Upravo u noći, nakon zalaska sunca, započinje slavlje Kristova uskrsnuća. Ono ne smije započeti prije nego što zađe sunce i nastupi mrak.
Nažalost, u nekim krajevima zaboravili smo smisao Vazmenog bdjenja. Umjesto da sudjelujemo u cijelom slavlju, sveli smo ga samo na blagoslov uskrsne hrane, a cijeli obred nam se čini dug i naporan. To nije tek obična misa – to je središnje slavlje naše vjere! Blagoslov jela na kraju obreda važan je i nosi simboliku zahvale Bogu na hrani koju ćemo blagovati nakon dugog korizmenog posta, ali je daleko važnije ono što mu prethodi. U današnjoj liturgiji čitavo Vazmeno bdjenje slavi se obnoć: »neće započeti prije nego padne noć ili će završiti prije zore u nedjelju.« Vjernik koji sudjeluje na obredima vazmenog bdjenja, već proslavlja Kristovo uskrsnuće.
Vazmeno bdjenje započinje Službom svjetla, blagoslovom ognja koji se pali ispred crkve. Na njemu se pali uskrsna svijeća, na kojoj je označen križ, tekuća godina te slova alfa i omega, kao znakovi početka i završetka. Na križ se ubada pet zrna tamjana, na spomen pet Kristovih rana. Novim ognjem svećenik zapali svijeću govoreći: Svjetlo slavno uskrsnulog Krista raspršilo tmine pameti i srca.
Đakon ili svećenik unosi svijeću u mračnu crkvu i triput pjeva Svjetlo Kristovo, na što narod odgovara Bogu hvala. Svijeća simbolizira Krista, novo drvo života, te novo svjetlo koje rasvjetljuje tamu i donosi novi život. Vjernici pale svoje svijeće od uskrsnu svijeću i cijela crkva biva osvijetljena sjajem svijeća. Uskrsna svijeća se postavlja na svijećnjak, okadi se, i pjeva se Exultet – hvalospjev uskrsnoj svijeći, jedan od najljepših liturgijskih himana, koji poziva cijeli svijet na slavlje Kristove pobjede nad smrću. (Poslušaj ovdje). Izdvojio bih jedan njegov dio: »O zaista blažene noći, koja jedina zavrijedi znati vrijeme i čas, kad je Krist od mrtvih ustao. Ovo je noć o kojoj je pisano: I noć će sjati kao dan, i noć mi je svjetlo u radosti mojoj. Ova uskrsna sveta noć ništi grijehe, pere krivice, i nevinost vraća palima, a radost tužnima. Dokida mržnju, uspostavlja slogu i svladava nasilje«. Noć po Kristovu uskrsnuću i pobjedi smrti postaje danom i radošću. Zato ona dokida grijehe, vraća nevinost, radost i uspostavlja ponovnu slogu.
U drugom dijelu, službi Riječi, predlaže se čak devet čitanja i to sedam iz Staroga, a dva iz Novog zavjeta - Poslanica i Evanđelje. U tim čitanjima spominju se glavni događaji iz povijesti spasenja, kako Bog vodi svijet od trenutka stvaranja do novog stvaranja i početka u Kristovu uskrsnuću. Moguće je smanjiti broj čitanja, ali se nikada ne smije izostaviti treće čitanje o prelaska naroda preko Crvenog mora, jer je u njemu slika Kristova prelaska (pashe) iz smrti u život.
Nakon posljednjeg starozavjetnog čitanja, kada svećenik zapjeva Slava Bogu na visini, događa se svjetlosni 'prasak'. Svečano zazvone zvona, pale se svijeće na oltaru, kao i sva preostala svjetla u crkvi, a orgulje ponovno zasviraju najglasnijim zvukovima i registrima. Zatim slijedi čitanje Poslanice, te pjevanje 118. Psalma s pripjevom Aleluja, koja se pjeva prvi put od početka Korizme.
Treći dio Vazmenog bdjenja je krsna služba, u kojoj svećenik blagoslivlje vodu kojom se krste kandidati za krštenje – katekumeni (ako ih ima). To su odrasli kandidati koji se kroz korizmu, pa i dulje, pripremaju za sakramente krštenja, potvrde i sv. pričesti – kršćanske inicijacije. U krsnom dijelu nalazi se i obnova krsnih obećanja, odricanje od zla i ispovijed vjere. Svećenik škropi narod prolazeći kroz crkvu, a pjeva se antifona: »Vidjeh vodu gdje izlazi iz hrama s desne strane, i spasiše se svi do kojih dođe ova voda i reći će: Aleluja, aleluja!«
Glavna poruka liturgije Riječi je da se samo umrijevši zajedno s Kristom, može uskrsnuti zajedno s njime i zadobiti novi život. To je već moguće preko krštenja jer se s krštenjem dobiva novi život i uranja u Kristovo uskrsnuće. Stoga se blagoslovom vode i obnovom krsnih obećanja za vrijeme bdjenja iskazuje poštovanje vodi kojom Krist pročišćava, hrani i obnavlja svoju Crkvu. Na koncu slijedi euharistijska služba i cijeli obred završava otpustom: Idite u miru, aleluja, aleluja!
Uskrs
Pedeset dana od nedjelje Uskrsa do nedjelje Pedesetnice, slavi se u radosti i klicanju kao jedan blagdan, dapače kao »velika nedjelja«. Nakon četrdeset dana pokore i kušnje, slijedi pedeset dana slavlja jednoga blagdana, uskrsnuća Kristova. Svaka od sedam nedjelja naziva se uskrsnom nedjeljom, a posljednja, osma, nedjelja je svetkovine Pedesetnice - Duha Svetoga.
Nedjelje nakon Uskrsa nose poruku slavne Isusove proslave i radost Crkve kojoj je vraćen Zaručnik. To je vrijeme Duha Svetoga i vrijeme Crkve, novog naroda Božjega s kojim Krist sklapa novi Savez. Prvih osam dana nakon Uskrsa čini Uskrsna osmina – svaki od tih dana slavi se kao blagdan, pjeva se Slava, naglašavajući duboku radost zbog Kristova uskrsnuća.
Kroz cijelo uskrsno vrijeme u liturgiji se pali uskrsna svijeća, koja je postavljena uz ambon, kao snažan simbol Krista – Svjetla svijeta. Na svetkovinu Duhova, nakon večernje mise ili molitve Povečerja, svijeća se sklanja na prikladno mjesto, čime završava uskrsno vrijeme i započinje vrijeme kroz godinu.
Nemojmo dopustiti da nam Uskrs bude samo jedan dan ili tek jedan tjedan radosti – živimo puninu Uskrsa kroz svih pedeset dana koliko uskrsno vrijeme traje!
Literatura:
Rimski misal - III. izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2020.
Šaško Ivan, Liturgijski simbolički govor, Glas Koncila, Zagreb, 2004.
Zagorac Vladimir, Krist posvetitelj vremena, KS, Zagreb, 1996.
Šaško Ivan, Crnčević Ante, Na vrelu liturgije, HILP, Zagreb, 2009.
Osobne bilješke s predavanja prof. dr. sc. Milana Dančua
