Prabaka (ni)je kriva što griješim

 __________ piše: fra Antonio

Riječ je, zapravo, o razmišljanju (u jednini) nad vlastitim grijesima, tjelesnim hendikepima itd., za koje su, po mišljenju takvih, krivi njihovi preci. Na temelju čega ovakva radikalna tvrdnja? Oni bi odgovorili: pa u Starom zavjetu piše Bog sam ljubomoran, kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena...(usp.Pnz 5, 9), a ako Bog tako kaže, to je tako. Odgovor na ovo pitanje je vrlo težak ako ga se promatra samo iz jedne perspektive: fundamentalističke. Zašto ne smijemo shvatiti ove riječi doslovno? Crkva je već odavno prepoznala tzv. Božju pedagogiju koja se u Svetom pismu može iščitati. Ta pedagogija ima svoj vrhunac u osobi Isusa iz Nazareta. Do njega ćemo kasnije doći, a sada ćemo se malo zadržati na Božjoj pedagogiji u Starom zavjetu (nećemo baš u širinu). Važno je znati da Bog, u svom naumu spasenja, prilazi čovjeku tako što se, teško opisivo ljudskim rječnikom, prilagođava ljudima da bi ga razumjeli. Stari naši praoci Židovi nisu imali razvijenu svijest o zagrobnom životu. Spominje se šeol, ali to mjesto, gdje prebivaju duše umrlih, je izmiješano i dobrima i zlima. Zaključujemo da nauka o nagradama i kaznama u prekogrobnom životu nije bila u svijesti ljudi toga vremena. Kao takva, ona se izrazito pojavljuje u najmlađim knjigama Starog zavjeta (Mudr, 2Mak). Tako se smatralo, budući da nema zagrobnoga života, da sve kazne moraju negdje ostati, ne mogu se izbrisati. A nagrade, koje bi dobivali pravednici, bijahu u obliku zemaljskog posjeda. Ova natruha vjerovanja u osobnu pravednost pred Bogom na temelju zemaljskog posjeda bit će prisutna i u Isusovo vrijeme, o čemu ćemo malo kasnije. Ne treba zaboraviti spomenuti ni deseti redak iz Ponovljenog zakona koji namjerno gore nisam naveo. Tu Bog veli da svoje milosrđe iskazuje tisućama koji ga ljube, što možemo također iščitati kao poziv da se ljubi toga Boga koji iskazuje milosrđe tisućama, a ne da se čovjek odvraća od njega.

Sada ćemo malo poviriti kod proroka Ezekiela, točnije u 18. poglavlje njegove knjige. Tema je osobna odgovornost. Ovdje nas Božja pedagogija sve više dovodi do vrhunca. On veli kako više nitko neće ponavljati u Izraelu poslovicu: oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi, nego onaj koji sagriješi, taj će umrijeti. Vidimo da se problem vlastitih grijeha već rješava kod proroka Ezekiela (6.st.pr.Kr.). Dolazimo do vrhunca objave, osobe Isusa Krista. Za ovu problematiku mi se čini znakovito deveto poglavlje Ivanova evanđelja. Zapitaše ga učenici: tko je sagriješio, on ili njegovi roditelji, te se ovaj rodio slijep? Odgovori Isus: Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja! Također je znakovit njegov govor na gori, u kojem jasno možemo uočiti one natruhe starog vjerovanja da se pravednost pred Bogom očituje u posjedovanju zemaljskih dobara, kako u materijalnom bogatstvu, tako i u fizičkom izgledu. A Isus na poseban način donosi spasenje i ovima ožalošćenima i slijepima i gubavima itd. To je spasenje po vjeri u osobu Isusa Krista, svemogućega. Posebno naglasak stavljam na ovu riječ, svemogući. Jer ako ne vjerujemo da Bog može u našem životu okrenuti sve na dobro, ili, bolje rečeno, da mora eliminirati grijehe naših pređa da bi nama bilo dobro, s pravom se pitam: gdje je tu vjera u Boga koji je svemoguć, koji može bez obzira na sve intervenirati izravno u naš život? Isus kao da nam ovim želi poručiti da se ne brinemo tjeskobno, jer on, Emanuel, je s nama. Čovječe, nemoj se brinuti, vjeran budi. U svojoj brizi i molitvi za pređe možeš toliko skrenuti i početi moliti sve do Adama! Zašto ne!? Kad fiks – ideje stupe na snagu, teško se izvući. I kad dođeš do Adama, opet ćeš sumnjati! A tako je malo potrebno... jedna iskrena suza i stavljanje svega svoga pouzdanja u Gospodina... koji vjeran ostaje.

U Isusu je na najbolji mogući način izražena nauka o zagrobnom životu. On obećava utjehu, spasenje svima, pa i onima koji su po ljudskim mjerilima toga nedostojni. A što se tiče nekih urođenih, naslijeđenih smetnji, karakteristika, nemoguće ih je zanijekati, ali ih je moguće promatrati iz drugačije, evanđeoskije perspektive. Da bi ovo pilo vodu, poslužit ću se malo nekim saznanjima iz područja psihopatologije. Postoje stanja, okolnosti, koji mogu pospješiti nastanak patologije. Oni se zovu rizici. Između ostalog tu pripadaju i određene smetnje koje su već urođene. Treba spomenuti i faktore koji mogu pojačati učinkovitost ovih rizika, tzv. faktori osjetljivosti, kao temperament ili spol. Na prvi pogled bi se reklo kao da postoji more tih rizika, poremećaja. Ali postoje i zaštitni čimbenici, koji mogu spriječiti nastanak patologije, pa makar patološka slika izgledala jako loše. Spomenut ću samo jedan čimbenik, a to je model, model za nasljedovanje. Prevedeno na naš kršćanski jezik, tu prepoznajem Crkvu, otajstveno tijelo Isusovo, narod Božji, kako već hoćete, koji živi i biva prepoznat provodeći u djelo Isusov zahtjev: ljubite se međusobno! Živeći ovakvim životom svaki od nas osobno može biti oslonac onima koji su ostali na neki način prikraćeni. Zahtjev evanđeoskog života je u stanju donijeti radost na lica mnogih ožalošćenih, bolesnih, gubavih itd. On je u pravom smislu zahtjev, jer uistinu mnogo toga o nama ovisi.