Temeljno kršćansko poslanje jest svetost. I nema druge svetosti za kršćanina osim one koja je predložena u evanđelju. Pozvani smo postati ono za što smo stvoreni, sinovi i kćeri Božje, tj. slika Božja.
Poruka, 25. svibnja 2012
„Draga djeco! I danas vas pozivam na obraćenje i svetost. Bog vam želi dati radost i mir preko molitve, ali vi ste dječice još daleko, navezani na zemlju i na zemaljske stvari. Zato vas pozivam iznova otvorite vaše srce i pogled prema Bogu i Božjim stvarima i radost i mir zavladat će u vašim srcima. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.“
I danas u ovoj poruci osluškujemo srcem Gospine majčinske riječi kojima nam se obraća na jednostavan i razumljiv način. U njezinim porukama odjekuje Evanđelje i poziv na istinitije i radosnije življenje svoga kršćanskog poziva. U njezinim riječima odjekuju Isusove riječi i život. Prve Isusove riječi, koje nam donosi evanđelje, su poziv na obraćenje: „Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest!“
To je Isusov poziv na puninu života, smisla i radosti. I Gospa nas kao majka i u ovoj poruci poziva na obraćenje i svetost života u kojima možemo doživjeti i živjeti radost i mir. Sveti Pavao nas podsjeća: „Ili ne znate li da je vaše tijelo hram Duha Svetoga koji stanuje u vama i koga imate od Boga? Ne pripadate sâmi sebi“ (1Kor 6, 19). Mi po krštenju pripadamo Kristu. Naše misli, djela i želje više su njegove nego naše. Na nas spada trud Bogu uzvratiti ono što mu s pravom dugujemo. Ako smo nemarni u borbi protiv urođenih slabosti, neurednih i sebičnih sklonosti onda ono što u nama pripada Bogu neće biti dotaknuto snagom Božje ljubavi koja posvećuje.
Svi kršćani pripadaju Kristu, a time su svi pozvani na svetost. Temeljno kršćansko poslanje jest svetost. I nema druge svetosti za kršćanina osim one koja je predložena u evanđelju. Pozvani smo postati ono za što smo stvoreni, sinovi i kćeri Božje, tj. slika Božja. Isus nam je ostavio ideal i mjerilo naše svetosti, a to je ljubav. „Ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom! Ljubi bližnjega svojega kao sebe samoga!“ (Mt 22, 37. 39). I onaj tko Boga, odnosno sebe i bližnjega savršenije ljubi bit će bliže Bogu. Ta ljubav, odnosno svetost bi trebala donijeti konkretne plodove u kršćanskom životu. Sveti Ivan Zlatousti kaže: „Drvetu nije dovoljno da ostane živo, ono mora donijeti plod. Nije dovoljno izići iz Egipta nego treba putovati do Obećane zemlje. Uzalud je postiti i ne imati krova nad glavom, posipati se pepelom i plakati bez prestanka. Ako to nikome drugome ne koristi, nisi učinio ništa.“
Pojmovi svet i svetost su pomalo nejasni zbog toga što je možda i naše shvaćanje milosti i nadnaravnosti nejasno. Prije nego čovjek postane svetac mora prije svega biti čovjek sa svom ljudskosti i krhkosti. Sveci nisu neka nadnaravna i eterična bića s nekog drugog planeta nego su od istog materijala kao i mi. Svetost obogaćuje i produbljuje našu ljudskost. I sam Isus Krist je bio najsavršenije ljudsko biće koje je ikad živjelo na zemlji. U Isusu je ljudska narav bila savršena, i u isto vrijeme bila slična našoj slaboj i napaćenoj ljudskoj naravi u svemu osim u grijehu. Svetost nije u tome da budemo manje ljudi nego više ljudi od drugih. A to podrazumijeva veću sposobnost brige za drugoga, za patnju, za sućut i ljubav, ali i za humor, radost i zahvalnost za lijepe i dobre stvari u životu. Milost Božja djeluje na našu ljudsku narav ne tako da tlači naše nagone, nego da ih liječi i uzdiže na duhovnu razinu. Sve ljudsko bilo je prisutno i u osobi našeg Gospodina i Učitelja Isusa. U svemu je pokazivao toplu i pristupačnu ljudskost.
Istinska svetost nikada ne deformira našu ljudskost nego nas čini više ljudima, jednostavnima i otvorenima za svakoga. Težiti i tražiti herojske krjeposti kojima bi se izdigli iznad drugih i koje bi nas proslavile u očima drugih ljudi, znači udaljiti se od istine o sebi i od Boga. Istinska svetost nije spoznaja i uvjerenje da je čovjek sam po sebi svet nego spoznaja da je Bog, i samo Bog svet. Svetac je pun strahopoštovanja zbog božanske svetosti i veličine koju počinje primjećivati posvuda u drugima i oko sebe. Kao što je jednom rekao Dostojevski: „Svetac je sposoban ljubiti druge čak i kad su u grijehu.“
Svet čovjek teži kreposnom životu ne zato da bi ga smatrali kreposnim i svetim nego zato da dobrota i svetost Božja nikada ne budu zasjenjeni njegovom sebičnošću. To je putovanje od moga “ja“ prema Božjem “Ti“, dok ne mognemo reći sa sv. Pavlom: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2, 20). To putovanje od moga ja prema Božjem Ti nije uvijek ugodno ni lagodno, ali vodi u život na koji nas potiče Blažena Djevica Marija i ovom svojom porukom. Poslušajmo je srcem i stavimo u život njezine riječi kako bismo iskusili mir i radost koju nam Bog želi darovati.
Molitva
Primi me, majko, učiteljice i kraljice, Marijo, među one koje voliš, koje hraniš, koje posvećuješ i vodiš u školi Isusa Krista, božanskog učitelja. Ti čitaš u Božjoj zamisli sinove koje on poziva i za koje moli, za koje ima milosti, daje svjetlo i utjehu. Moj učitelj, Isus Krist, potpuno se predao tebi, od trenutka utjelovljenja pa sve do uzašašća. To je za mene nauk, primjer i tajanstveni dar: i ja se tako povjeravam tvojim rukama. Daj mi milost, Marijo, da upoznam, nasljedujem, i ljubim uvijek više božanskog učitelja Isusa, koji je Put, Istina i Život. Molim te predstavi me Isusu: ja sam nedostojni grješnik, nemam drugih potvrda da se upišem u njegovu školu osim tvoje preporuke. Prosvijetli moj um, ojači moju volju, posveti moje srce u ovoj godini mog rada da se mođe okoristiti tolikim milosršem i da možđe na kraju reći sa sv. Pavlom: „Živim, ali ne živim ja, nego u meni živi Krist.“
(Molitva bl. Jakova Alberiona)
Piše: fra Ljubo Kurtović
