Ne kucaš više na tuđa vrata, nego otvaraš svoja. I točno u tom trenutku kroz njih ulazi Onaj koga si se cijelo vrijeme bojao susresti...
Kada čovjek konačno dosegne tu razinu i prihvati da od života nije učinio ono što je htio, srce u grudima poželi iskočiti. Nije to samo osjećaj razočarenja samoga sebe, nego i osjećaj da se nisi potrudio zbog Onoga koji te ljubi više od svega pa čak i onda kada padaš nisko da ne možeš niže.
Samome sebi dosadiš s jednim te istim ponavljajućim glupostima. Pitaš se otkud ti tolika hrabrost da ustraješ u zlu, kada znaš koliko ti štete nanosi? Nisi fer ni prema sebi ni prema Stvoritelju.
Vrištiš za promjenama a nema ih nigdje oko tebe.Tražiš i ne nalaziš. Kucaš i sva vrata se dodatno zaključavaju. Kao da sve gubi svoj smisao a ti se gubiš u vlastitom besmislu. I tako to ide dok ne udariš glavom o zid te shvatiš da cijelo vrijeme sve to tražiš na krivim mjestima.
Tada kreneš promjene tražiti u sebi i ne vrištiš za njima, nego lagano sebi šapneš da je vrijeme za biti bolji i biti strpljiv prema sebi. Tražiš uzroke u samome sebi i shvatiš da si uzrok jedino i samo ti. Ne kucaš više na tuđa vrata, nego otvaraš svoja. I točno u tom trenutku kroz njih ulazi Onaj koga si se cijelo vrijeme bojao susresti. Znao si da će Njegovo svjetlo rasvijetliti svu tvoju tamu i da će sve izaći na vidjelo, a ti ćeš se morati pokriti stidom i crveniti se zbog samoga sebe. Znao si da ćeš sebi morati priznati kakav si. Bojao si se susreta sa samim sobom, a sada je taj susret pred tobom. Od Njega ne možeš pobjeći niti se možeš sakriti. Sve što možeš je prihvatiti onu ljubav koju ti On pruža. Prihvatiti Njegovu ruku i hrabro krenuti dalje.
Istina je da će padovi opet doći. Istina je da ćeš opet morati sam protiv sebe. Da. To je sve istina. Baš kao i to da je jednom On umro za tebe kako ti bi mogao živjeti u nadi vječnoga života.
