Otvorite vaša srca

 

„Draga djeco! S radošću vas i danas pozivam otvorite vaša srca i slušajte moj poziv. Ja vas iznova želim približiti mom Bezgrješnom srcu, gdje ćete naći utočište i mir. Otvorite se molitvi, sve dok vam ona ne postane radost. Preko molitve Svevišnji će vam dati obilje milosti i vi ćete postati moje ispružene ruke u ovom nemirnom svijetu koji žudi za mirom. Svjedočite dječice vašim životima vjeru i molite da vjera iz dana u dan raste u vašim srcima. Ja sam s vama. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.“

____________piše: fra Ljubo

 

 I u ovoj poruci Majka Božja nas poziva otvoriti svoja srca i uši njezinom pozivu i ljubavi. Poziva nas na otvorenost molitvi dok nam ne postane radost. U prirodi vidimo kako se cvijet otvara suncu kako bi od njega primio svjetlost i toplinu te tako postao rascvjetan i lijep. Cvijet izložen sunčevim zrakama može ostati na životu. Tako je važno da se i mi po molitvi izložimo Svevišnjem i tek onda možemo očekivati da će se i otvaranje našega srca dogoditi. 

 

Mnogo puta smo čuli gotove iste i ponavljajuće riječi u porukama Djevice Marije kroz protekle godine. Iako ih uvijek iznova čujemo one su nam poticaj da se upitamo: zašto ih ponavlja i zašto ih iznova govori? Sigurno je da ih ponavlja zato što vidi da smo zatvoreni i da je molitva u krizi. U svakoj njezinoj poruci možemo uočiti i naučiti nešto što nam je potrebno i važno. Uči nas da će nam Svevišnji jedino preko molitve udijeliti milost. Molitva je put po kojem nam Bog dolazi. Ali, ne možemo i ne smijemo ostati samo na tome i biti pasivni primatelji milosti. Kad primimo milost neizbježno je da ju i svjedočimo. Istinitost primljene milosti očituje se u svjedočenju drugima. Svjedočenje drugima uvijek treba biti u poniznosti, ljubavi i slobodi. To su ujedno i kriteriji po kojima vidimo da li je to svjedočenje od Duha Božjega ili ne.

Djevica Marija nikada ne vrši nasilje na našu slobodu i volju nego uvijek potiče, moli i poziva jer želi naše dobro. Isto tako ni mi ne bi smjeli vršiti pritisak i nasilje na druge nego u poniznosti, strpljivosti i ljubavi svjedočiti drugima. Zato nam je primjer Djevica Marija koju nam je sâm Bog darovao za uzor koji valja nasljedovati kako bi otkrili puninu sreće i smisla. 
 

Svaki čovjek u sebi osjeća želju koja je prožeta čežnjom za srećom. Ali, koja je to ispravna želja koja bi mogla ispuniti tu prazninu koju nosimo u sebi? Na to pitanje nam odgovor može i želi dati Djevica Marija. Ona nas poziva da u njezinom Bezgrješnom srcu nađemo utočište i mir. Ako je sâm Bog našao utočište i mir u njezinom srcu onda ga sigurno i mi možemo pronaći.
 

Kad se nađemo u molitvi doživljavamo teškoće rastresenosti, raznih misli koje nadolaze, osobe, situacije koje nas žele odvući i učiniti nemogućom našu molitvu. Takve situacije važno je izdržati i biti iskreni pred Bogom. Reći mu: “Bože ja ti ne znam otvoriti srce. Ne znam ni zašto se ono zatvorilo pred Tobom. Ti, Gospodine, pogledaj moju želju i pomozi mi svojom milošću da Ti se otvorim.”
 

Samo iskustvo ljubavi, tj. iskustvo da smo ljubljeni može otvoriti naše srce. Vjerujemo onome koga doživljavamo da nas ljubi, te slušamo i činimo ono što nam ta osoba govori. Tako je i u životu vjere. Otvoriti se možemo onome koga dovoljno poznajemo i kome vjerujemo. Djevicu Mariju poznajemo iz iskustva drugih ali je i mi osobno možemo upoznati i iskusiti njezinu majčinsku ljubav. Možemo i mi osobno iskusiti čistoću i ljepotu njezinog Bezgrješnog srca u kojem nalazimo utočište i mir.
 

Postoji samo jedan način i put za upoznavanje i susret s Djevicom Marijom, a to je molitva. Molitva i vjera idu uvijek zajedno. Vjera se hrani molitvom. Bez molitve i naša vjera malo pomalo blijedi i nestaje. 
 

Francuski pjesnik Charles Peguy opisuje, u jednom svome djelu, najviši čin vjere svoga života. Tako on opisuje svoje vlastito iskustvo opisujući ga u trećem licu: „Jedan čovjek imao je troje djece koji su jednog zlog dana teško oboljeli. Njegova žena je bila strašno pogođena zbog toga. Bila je u šoku i gotovo ukočena od te boli zbog svoje djece. Prestala je i govoriti. Bila je kao ranjena životinja. Ali on, muž i otac nije se bojao govoriti. Razumio je da to više ne može ići tako naprijed. Tada se ohrabrio. U svojim mislima se tome čak i čudio. Uistinu je to bila velika hrabrost. 
 

U molitvi je uzeo u ruke troje djece i stavio ih sve troje u ruke njihove istinske majke i zagovornice. U tom trenutku doživio je kako se ta prava i istinska majka smije i pretvara se da se ljuti. Govorila je da ih je previše i da će joj ispasti iz ruku. Ali je ipak, naravno u molitvi, uzeo sve troje djece i mirno ih stavio u ruke one koja je prepuna svih bolova svijeta. Bila je to Sveta Djevica. Govorio joj je: "Pogledaj, dajem ti ih a ja se okrećem i bježim, zato da mi ih ne vratiš. Ne želim ih više, ti odsada trebaš misliti i brinuti o njima." Bio je to istinski čin hrabrosti. Od tog dana, sve je išlo dobru, naravno, jer je bila Sveta Djevica koja se brinula.” 
 

Ovo nam izgleda tako hrabro i tako jednostavno. Ali ipak ono što izgleda jednostavno to nažalost ne činimo. 

I Djevica Marija nas poziva u ovoj poruci da učinimo hrabar i jednostavn čin vjere i odluke kako bi iskusili puninu i smisao života. 
 

Blažena Majka Terezija govorila je: “Kako je lako pobijediti Boga? Samo mu se predamo i on je naš. Nakon toga ništa više ne može biti naše nego samo Bog. A on je sve. Potpuno predanje znači: I ako me on izreže na komadiće, uzviknut ću mu: «Svaki je komadić tvoj!»
 

Neka nas Djevica Marija vodi do punine života svojim Bezgrješnim srcem.