Međutim, kadgod sam dopustio da se pojedinac izrekne osjetio sam kako je čudesno zajedno s čovjekom putovati, uživjeti se u tuđu priču i „obući cipele“ dotične osobe.
Teško je slušati drugoga. Naime, iskreno i istinsko slušanje traži napor. Valja biti sav usredotočen i sabran, osluhnuti i ono što se ušima ne čuje, a što izvire iz čovjekove dubine. Vjerujem kako smo svi bili u prilikama kada smo željeli biti saslušani. Naime, tek kada čovjek osjeti da ga se pozorno sluša, može do kraja izreći ono što mu leži na duši. Šutnja slušača otvara prostor u povjerenje i sigurnost. Zgodna je stoga ona slika koja kaže kako čovjek ima dva uha a jedna usta kako bi dvostruko više slušao negoli govorio. Pitanje je koliko smo tome stvarno blizu u našoj svakodnevici.
O važnosti slušanja govore i filozofi. Na primjer Gadamer razvija etičko-estetski zahtjev »filozofije slušanja« u kojoj se mora uspostaviti dijalektika pitanja i odgovora. Kada se dvije strane počnu razumjeti on govori o »stapanju horizonata«. To stapanje postaje temelj razumijevanja. Slušanje otvara prostor razmišljanja, govori jedan drugi velikan, Heidegger. U slušanju se oslobađamo svojih misli, puštamo da one otpadnu i dopuštamo biti prozvani. Slušanje nas uvijek iznova izvlači iz prostora vlastitog razmišljanja u prostor tuđine i upitnosti. U slušanju ne znamo što će uslijediti. I time se rađa nešto novo, tako što čovjek napušta uobičajeno i već naučeno.
Slušanje nije važno samo u razgovoru s drugima nego i s Bogom. „Čuj Izraele“ (Pnz 6) temeljna je molitva Židova u kojoj se naglašava kako je važan stav otvorenosti za Božju riječ. Isus veli kako su blaženi oni koji riječ Božju slušaju i čuvaju je (usp. Lk 11,28). Slušati Božju riječ znači primiti Boga samog. Nerijetko se ljudi žale kako imaju teškoća u molitvi. Nije li to upravo zato što smo zaboravili na slušanje. Slušati znači biti sabran, „biti kod kuće.“ Mi smo međutim često raspršeni, maštom odsutni, dok Isus u molitvi dolazi i želi s nama razgovarati, ali nas ne nalazi kod kuće. Zato molitva najprije traži obraćenje, odvraćanje misli, osjećaja i mašte od svega drugoga i usmjeravanje samo na Boga. Takva molitvena šutnja je aktivna, puna iščekivanja i osluškivanja. Tada se može čuti Boga na razne načine: preko savjesti, preko sv.pisma, u utjesi, ohrabrivanju. Zato je u molitvi puno važnije Boga čuti negoli mu uputiti mnoštvo riječi. Zato Isus poziva svoje da ne mole brbljajući.
Zanimljivo je kako je papa Franjo na prošloj Sinodi koja je bila posvećena mladima, zamolio sudionike da se nakon svako nekoliko izlaganja ostane u kratkoj šutnji kako bi ti govori mogli odjeknuti u dušama kroz trenutke sabranosti. Jedno je čuti, drugo je međutim slušati i pokušat razumjeti. A to traži empatiju, napor i vrijeme.
Moje svećeničko iskustvo puno mi je puta potvrdilo kako je važno slušati. Nerijetko je slušanje puno važnije od govorenja, savjetovanja ili usmjeravanja. Znalo mi se dogoditi da sam ustrajno slušao neku osobu sa životnim problemom. Pokušao sam se uživjeti u njezinu ulogu koliko god sam mogao, zapaziti svaki mogući detalj te eventualnim pitanjima dodatno produbiti njezinu situaciju. Prisiljavao sam se na strpljivost kako ne bih krenuo u bespotrebno moraliziranje ili neko jeftino tješenje (što nam se u Crkvi i prečesto događa). Htio sam još dublje i bolje osluhnuti osobu ne prekidajući je u njezinoj priči, uživljavajući se u njezin „film“. Priznajem da u tome često i nisam uspio pa sam bio nestrpljiv i nedovoljno sućutan. Međutim, kadgod sam dopustio da se pojedinac izrekne osjetio sam kako je čudesno zajedno s čovjekom putovati, uživjeti se u tuđu priču i „obući cipele“ dotične osobe. To otvara neke sasvim nove obzore. Na koncu takvih strpljivih razgovora i slušanja znao sam doživjeti kako osoba preko puta iskreno zahvali. Olakšanje bude opipljivo. Kao da je pao neki nevidljivi teret. Što sam to posebno napravio? Naočigled ništa pametno. Niti svrsihodno. Nisam čak ponudio neko rješenje za problem. Nisam davao upute ni instrukcije. Ali sam slušao. I zajedno s osobom putovao.
Isus je upravo to radio na putu u Emaus sa svojim učenicima. Nije im odmah nudio rješenja, iako je mogao. Pozorno je slušao i dopustio da učenici verbaliziraju svoju bol. Naša nas kršćanska vjera poziva na otkrivanje tragova Božje prisutnosti u drugome. I u drugima. Pogotovo ako su drugačiji od nas. Valja osluškivati Duha u drugome. Ne trnuti snagu Duha, nego ju dodatno rasplamsavati i jačati – slušajući.
