Svetost obitelji zato ne ovisi o nedostatku problema nego o činjenici kako se ljudi unutar obitelji nose s neugodnim situacijama.
Lk 2, 41-52
Roditelji su Isusovi svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga.
Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: »Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.« A on im reče: »Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?« Oni ne razumješe riječi koju im reče. I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu. A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.
Nedavno sam u društvu svojih fratara gledao hrvatski film „Sveta obitelj“. Riječ je o drami čija je radnja smještena u 1963. godinu, u lijepe i tople prostore slavonskog sela i ravnice. Sveta obitelj je ironijski naslov jer unutar obitelji koju pratimo događaju se užasne stvari, iako se prema vani pokušava sve predstaviti u najboljem redu. Redateljica Vlatka Vorkapić ogolila je, nekad suptilno a često i vrlo izravno, mnogo toga što se krije u obiteljima. To su prije svega neiskreni odnosi, manjak istinske komunikacije među članovima obitelji, a onda i premalo izricanja potreba i stanja srca pojedinca koji se nalazi u teškoj situaciji. Lažni odnosi, lažan sklad i lažna religija dovode na kraju do velike tragedije i potresnog konca priče. Iako ne nedostaje brutalnih i mučnih prizora, gledajući film više puta sam pomislio: kako bolno, ali koliko istinito!
Dok danas razmišljamo i slavimo onu istinsku Svetu obitelj iz Nazareta ne možemo prešutjeti kako je puno neispričanih obiteljskih drama oko nas, a možda i u našoj vlastitoj obitelji. Upravo zato mi se današnje evanđelje učinilo ohrabrujućim. Izvještaj govori o Isusovom gubljenju i pronalasku u hramu. Kao da nam liturgija Crkve želi reći kako je i nazaretska obitelj prolazila svoje drame i nevolje. Svetost obitelji ne utvrđuje se po tome što obitelj nema svojih problema. Priča o nazaretskom tesaru Josipu, njegovoj zaručnici Mariji i malenom Isusu nije idilična bajka nego je surova stvarnost u kojoj ne manjka izazova. Već od Isusova poroda susrećemo bijedu i neprihvaćanje ove obitelji, jer za njih „ne bijaše mjesta u svratištu“. Ubrzo nakon toga uslijedio je dramatičan bijeg u Egipat pred Herodovom rukom. Nemalo glavobolje Mariji i Josipu zadalo je trodnevno traženje dječaka, o kojem slušamo danas u evanđelju.
Sjećam se prilike od prije nekoliko godina kada je jedan otac tražio svoje dijete ispred naše crkve u Dubravi. Teško je opisati nevolju toga oca i njegov izraz lica koji je odavao potpunu nemoć dok je kao izbezumljen pogledavao čas ulijevo, čas udesno, nadajući se ugledati svoje dijete. Čak smo se i nas nekolicina koja se zatekla u dvorištu dali u potragu za mališanom. Na koncu dijete je pronađeno, simpatično i simptomatično, u crkvi. Ne znam je li ova potraga trajala više od nekoliko minuta, ali siguran sam da su ti trenutci ocu bili jedni od najstresnijih u životu. E sad zamislimo Josipa i Mariju koji traže Isusa, ne nekoliko minuta, već puna tri dana! Upravo zato je prekrasno vidjeti kako su njih dvoje potpora jedno drugome u velikoj nevolji traženja svoga djeteta. Nema prigovaranja i optuživanja. Marija i Josip dijele istu bol. Svetost obitelji zato ne ovisi o nedostatku problema nego o činjenici kako se ljudi unutar obitelji nose s neugodnim situacijama. Ovo je zapravo velika lekcija za očeve i majke danas. I kada je najteže treba ostati jedno drugome potpora. Savez Josipa i Marije nije se raspao usred ove krize nego kao da je još više očvrsnuo.
Danas treba zahvaliti svim roditeljima koji su odvažni i hrabri te žele zasnovati obitelj i odgajati potomstvo. Ta zadaća je teža nego ikada prije. Mnogi odustanu od bilo koje priče koja uključuje druge, zajedništvo i žrtvu. Danas je sve više samaca i naše društvo postaje svakim danom sve samotnije. Postali smo komotna generacija. Raspadom tradicionalne obitelji sve više slabi svijest o vlastitom identitetu koju je upravo obitelj stoljećima posredovala. Danas je sve više ljudi sa slabim i nesigurnim identitetom pa brzo postanu plijen fundamentalističkih, fanatičnih i suviše grešnih ideja i ideologija. Zato se valja još više zauzeti za obitelj, pogotovo za obitelji koji su u krizi i nevolji. Mnogo je brakova koji u svojim prvim godinama trebaju potporu šire crkvene zajednice. Parovi vrlo često vode borbe usamljeni i bespomoćni. Mnogi emocionalni i duhovni problemi bračnoga para izađu na površinu još snažnije nakon što im u život uđe dijete i djeca. Moleći se danas nazaretskoj obitelji molimo da Crkva sve više postaje prostor u kojem će mnogi bračni parovi i mnoge obitelji osjetiti ljubav, prihvaćanje i potporu na svojem putu na kojem ne manjka problema.
Sveta obitelji, moli za nas!
