Nalazimo se u vremenu korizme, takozvanom jakom vremenu unutar liturgijske godine. Pojam koji nam u ovom razdoblju, čini se, najviše zaokuplja misli jest obraćenje.
_____________piše: fra Antonio
Pojam je to snažne i bogate biblijske tradicije, bilo da se radi o hebrejskom pojmu šuv, bilo o grčkom sinonimu metanoia. Temeljno je značenje potpuni zaokret, promjena pravca (što je bolje izraženo hebrejskim pojmom koji inače ima opisnu funkciju) što ga osoba čini nakon počinjenoga grijeha, kojim je promašio svoju metu, život u zajedništvu s Bogom, htijući se vratiti na ispravni put za koji je potrebno okrenuti se, takoreći za 360 stupnjeva, dakle, cijelim svojim bićem.
Pojam obraćenje vežemo unutar liturgijske godine i uz sv. Pavla (25. 1 – blagdan obraćenja sv. Pavla). Stoga mi se činilo zgodnim, budući da trenutno pohađam kolegij Corpus Paulinum, analizirati izvještaje o damaščanskom događaju koje nalazimo u Pavla (Gal 1, 15-17) i u Luke (Dj 9, 1-19; 22,3-16; 26, 4-18). Valja istaknuti da nisam ja taj koji analiziram. Bolje reći da sam nadahnut profesorom koji mi predaje Pavlove spise i zapravo prenosim ono što čuh (A.M. Buscemi, San Paolo – vita, opera, messaggio).
Na početku analize treba vidjeti, ovom zgodom samo u svrhu tematike, i sami lik sv. Pavla. U poslanici Galaćanima Pavao se predstavlja kao progonitelj Crkve, židov prerevno odan otačkim običajima, te kako je nadmašio mnoge vršnjake u svom nauku (usp. Gal 1,13-14). Očito je da je Pavao svim srcem slijedio i živio svoju vjeru. Izvrsno je poznavao židovski zakon i tradiciju, školujući se do nogu Gamalielovih (usp. Dj 22,3). Čak je kaže bio prerevan otačkim običajima te je progonio, mislilo se tada, jednu običnu židovsku sektu. A nije to Pavao činio iz vlastitoga nahođenja. Nalazio je on svoje uzore u biblijskoj tradiciji glede revnosti u štovanju pravoga Boga. Sjetimo se samo Pinhasa koji ubija zabludjele sunarodnjake (usp. Br 25,7-8), proroka Ilije i pobijanja 400 baalovih svećnika (usp. 1Kr 18,40), makabejca Matatije i klanja na samom žrtveniku (usp. 1Mak 2,23-25). Ubijanje iz ljubavi prema Bogu danas je nemoguće ni shvatiti ni prihvatiti. Niti treba, jer bi to bila velika tragedija. Ali je bila nekoć činjenica. Iz konteksta sada vidimo zašto je Pavao progonio kršćane. Radilo se o teškom grijehu – otpad od zakona. I ne može proći nekažnjeno. Ali isti Pavao ni u snu nije mogao zamisliti što će ga zadesiti na putu za Damask, u događaju koji ne samo da je promijenio jedan život, nego živote mnogih i koji će pisati povijest za sva vremena!
Vratimo se sada na temu u strogom smislu. Možemo li damaščanski događaj nazvati obraćenjem? Sam Pavao govori o tom događaju u već spomenutoj poslanici Galaćanima (usp. Gal 1, 15-17). Međutim, nigdje ne nalazimo riječ obraćenje (metanoia)! Pavao naprotiv govori o odvajanju već od majčine utrobe, pozivu, objavi Boga koji mu otkri Sina svoga da ga navješćuje među narodima. Gotovo identičan itinerarij nalazimo u proslovu poslanice Rimljanima (usp. Rim 1,1-3), gdje se Pavao predstavlja kao pozvan za apostola, odlučen za navještaj evanđelja – Isusa Krista. Da bi stvar dobila na snazi, ni navedena izvješća iz Djela apostolskih ne razlikuju se znatno. Razlike kao takve valja pripisati specifičnom teološkom planu, koji svaki razvija na svoj način. Pavao će u tom događaju inzistirati na viđenju (usp. 1Kor 9,1), dok će Luka u središte staviti svjetlost i glas koji je Pavao čuo, što po sebi nije kontradiktorno. Naime, u samom tumačenju pojedinih novozavjetnih knjiga potrebno je promatrati svaku zasebno, jer svaka, tj. svaki autor ima svoj plan, kontekst, tradiciju i možebitne razlike se tako ne isključuju nego dopunjuju. A zajedničko im je kontinuitet s Božjim objavama raznim prorocima tijekom čitave biblijske povijesti.
Zanimljiva je činjenica da ni u jednom od tri izvještaja o damaščanskom događaju Luka ne spominje riječ obraćenje. Zapravo čudno za Luku jer je to njemu vrlo draga tema. Sjetimo se samo njemu vlastite tradicije koju nalazimo u evanđelju, zgodu o izgubljenom sinu (usp. Lk 15), ili pak raskajanom razbojniku, koju samo u njega nalazimo (usp. Lk 23, 39-43).
U nemogućnosti tumačenja svih odlomaka, želio bih se bazirati na nekim sitnim detaljima koji nam mogu pomoći u produbljivanju zacrtane teme. Prije svega, u sva tri odlomka nalazimo pitanje: „tko si ti Gospodine“ (usp. Dj 9,5; 22,8; 26,15). Izraz Gospodin (grč. Kyrios, hebr. Adonai) predstavlja već u sebi ispovijest vjere! Već u prvoj kršćanskoj zajednici su u širokoj uporabi bile takozvane homologije, kratke formule, tj. ispovijesti vjere, kojima su kršćani već od početka priznavali Isusa iz Nazareta kao jedinoga, sveopćega Gospodara. Reći da je Isus Gospodin, ili da je Isus Krist ne predstavljaju niti danas uobičajeni znak poštovanja, niti bi Krist, kako su neki mislili, bilo Isusovo prezime. On je liturgijski, molitveni obrazac kojim kršćanin, stojeći u kontinuitetu tradicije Izabranoga naroda, stavlja čitavu svoju egzistenciju u ruke Onoga kojemu pripadaju svaka čast i slava i kojemu se treba prignuti svako koljeno, nebesnika, zemnika i podzemnika, i svaki jezik priznati Isusa kao Krista, Gospodina (usp. Fil 2,10-11). Također upada u oči pojam Ime, kojim se označava Isusa Krista, protiv kojega se Pavao borio svim silama, a zbog kojega sada stoji u liniji onih koji to Ime prizivlju, naviještaju i za njega trpe (usp. Dj 9, 15-16; 22,16; 26,9). A ta linija nije završila s Pavlom, nego se proteže i protezat će se sve do svršetka vjekova, dajući i današnjem kršćaninu i snagu i mudrost i postojanost, bilo u zgodno vrijeme, bilo u nezgodno (usp. 2Tim 4,2).
U izvješćima o damaščanskom događaju iz Djela apostolskih pojavljuje se i lik Ananije, kojega Pavao u svojim poslanicama ne spominje (usp. Dj 9,10; 22,12). Ananija predstavlja kršćansku zajednicu koja, takoreći, premda u početnom strahu, prihvaća Pavla. Imamo dakle dvije tradicije o ovome događaju, Pavlovu i ovu iz Djela apostolskih. Ni one po sebi nisu kontradiktorne. I ne spominje Luka slučajno lik Ananije. Preko njega nam naglašava važnost zajednice u uranjanju u istinu misterija Isusa Krista. Kršćanstvo nije ni privatna, ni sakristijska, ni subjektivistička pobožnost, nekakva utopija, lažna utjeha, bijeg i tome slično. Zajednica je ta koja pomaže Pavlu, a tako i danas svakome od nas, dublje uroniti u otajstvo Krista. Liturgijski su sastanci, kao što i sam naziv nedvojbeno ističe, zajednička slavlja, u kojem je zajednica subjekt, a ne pasivni promatrač. Nemojmo zaboraviti da bez liturgijskih sastanaka, možda danas ne bismo ni imali novozavjente spise, a kada bismo ih i imali, tko zna što bi to bilo.
Mnogo je aspekata koji nažalost ne mogu ući u ovo kratko promišljanje. Ali nebitno. Vidjeli smo da, glede Pavlova obraćenja treba biti oprezan po pitanju terminologije. Možda ne treba biti ni cjepidlaka pa inzistirati na promjeni nazivlja. U svakom slučaju, sami damaščanski događaj ima puno toga za poručiti nama koji se nalazimo u fazi obraćenja, pokore, posta i ne znam kojim sve oblicima kojima se u korizmi želimo približiti Bogu. Obraćenje prvenstveno predstavlja milosni zahvat Božji! I ne postoji ta pokora koja bi na neki način „kupila“ dar! Štoviše, obraćenje i pokora sa čovjekove strane će biti uvijek nepotpuni ako im ne prethodi darovana milost. Ako obraćenju ne prethodi Božja objava, i ako svakodnevno čovjekovo nastojanje ne prati tu istu objavu koju nalazimo u Pismu i zdravoj Tradiciji, ostaje bitno okljaštreno i besmisleno. A dakako da nas citirani odlomci pozivaju i na podjelu, lomljenje Riječi u zajednici. Na taj način izlazimo iz samih sebe, svojih uskih okvira, i istovremeno dopuštamo da nas drugi obogati svojim iskustvima, kao što ćemo i mi zasigurno drugoga. Stoga je vrlo jasno da mjerilo dobre korizme neće biti vaga, nego zdraviji odnosi, bilo vertikalni, bilo horizontalni.
