Od 17. prosinca ulazimo u tzv. drugi dio došašća koji se još naziva i božićno došašće. U tom razdoblju liturgija nam počinje nagovještavati Kristovo rođenje.
Pored liturgijskih čitanja, molitava i
liturgijskih pjesama (Poslan bi anđel Gabrijel, Zlatnih krila, Visom leteć…)
posebno mjesto zauzimaju O antifone. One se nalaze u večernjoj molitvi
časoslova od 17. do 23. prosinca i pjevaju se s evanđeoskim hvalospjevom
Veliča.
Svaka od tih antifona je zov
Mesiji kojega oslovljava najljepšim nazivima. Tako možemo vidjeti da se Mesiju
zaziva kao Mudrost, Adonaj, slavni Jesin korijen, divni ključ Davidov, Istok,
Kralj sviju naroda i Emanuel. Svaki od tih zaziva krije i duboku teološku
poruku kojoj temelje pronalazimo u Starom zavjetu. Ako dublje prionemo uz tekst
antifona, uvidjet ćemo kako je u njima izrečena povijest spasenja. One govore o
stvaranju, izlasku iz egipatskog ropstva, sinajskom zakonu, vremenu Davidove
vladavine i povratku iz sužanjstva, Božjim obećanjima nakon povratka iz
sužanjstva, o vremenu proroka u kojem se naviješta kraljevstvo nakon sužanjstva
te o pobuni Makabejaca i mesijanskom iščekivanju u doba Rimljana. U njima je
izražena sva nada puka u Onoga koji ima doći. Naročitu dinamiku unosi usklik „O
dođi!“. Zazivamo Mesiju da dođe i da nas izbavi iz zemaljskog ništavila,
bijede, straha od smrti, prljavštine grijeha i svega onoga što bi nas
spriječilo u vječnom gledanju Njegova lica.
Prva antifona koja urešuje Veliča naziva se O, Mudrosti:
O Mudrosti, što Svevišnjem iz usta vječnih izvireš, i s
kraja jednog do drugog po cijelom svijetu dopireš, sve snažno, blago redeći:
među nas dođi, uči nas, da pravi put nam pokažeš!
Mudrost je ono što izlazi iz usta
Svevišnjega. Ovim starozavjetnim zazivom, gledamo Krista kao Mudrost koja
dolazi da nam pokaže pravi put, a to je put razborita i kreposna života. U
Starom zavjetu ona zauzima povlašteno mjesto. To je ona Mudrost koja je tražila
gdje da se nastani (usp. Sir 24,6-8) i ne nađe utočišta nego u čovjeku. To je
ona za kojom čeznu svi narodi i kojoj se utječu svi vladari zemaljski. To je
Mudrost koja gleda na cijeli svijet i njime pravedno upravlja.
18. prosinca antifona počinje zazivom Adonaj:
O Adonaju, Gospode, što Izraelov vodiš dom, što Mojsiju
ukaza se odjeven plamnom kupinom, i dade zakon sinajski: pohiti da nas izbaviš
božanskom svojom desnicom!
Ovdje vidimo da nas antifona vodi
u prisjećanje na izlazak izraelskog naroda iz ropstva i Mojsijev susret s
Gospodinom ispred plamne kupine. Poznato nam je, ako smo čitali Stari zavjet,
da se Gospodin ukazao Mojsiju u gorućem plamenu i predstavio se kao JAHVE – Ja
sam onaj koji jesam. Židovi stoga izbjegavaju koristiti izraz Jahve, pa Boga
nazivaju drugim imenima kao što je Adonaj s početka navedene antifone. Ovdje
zorno vidimo usredotočenost na povijest spasenja koja kreće od stvaranja, a
traje i danas. Iako se Božje spasenje očitovalo u životu izraelskog naroda, ono
svoj vrhunac dobiva utjelovljenjem Isusa Krista i njegovim spasenjskim
djelovanjem. Ovom antifonom zazivamo Gospodina da nas pohodi te nas, kao što je
izbavio Izraela iz ropstva egipatskog, oslobodi od svega onoga što je
nedostojno kako bismo bili spremni za susret s Njim.
Treća antifona nosi naziv O, slavni Jesin korijene:
O slavni Jesin korijene, što naroda si barjak svih, pred
kojim tih će postati i glas sa usta kraljevskih, kog molit svi će narodi: ne
kasni, dođi, izbavi iz nevolja nas premnogih!
Jesej, odnosno Jišaj u drugom
prijevodu, bio je otac kralja Davida. U Drugoj knjizi o Samuelu čitamo kako je
prorok Natan navijestio da će Davidov potomak dovijeka vladati na njegovu
prijestolju i da će se nazivati sinom Božjim (2Sam 7), a u Knjizi proroka
Izaije čitamo kako će Jišajev izdanak, dignut kao stijeg narodima, puci željno
tražiti (Iz 20). U ovome su kršćani prepoznali navještaj Onoga koji će doći i
neće zakasniti (usp. Hab 2, b). Ovdje također vidimo izražen krik naroda koji
vapi za mesijanskim izbavljenjem.
Sljedeću antifonu nazivamo O, divni ključu Davidov:
O divni ključu Davidov i vladaoče roda svog, što otvaraš
i zatvaraš, i nema stvora nikakvog, što spriječit bi te mogao: dobrostiv dođi,
sužnjeve iz mraka vodi tamničkog!
Ovdje jasno vidimo da antifona
predstavlja Krista kao onoga koji ima vlast nad svim narodima i koji drži
„ključeve“ cijelog svijeta. Temelje opet pronalazimo u Knjizi proroka Izaije u
kojoj čitamo: „Metnut će mu na pleća ključ od kuće Davidove: kad otvori nitko,
neće zatvoriti, kad zatvori nitko neće otvoriti.“ (Iz 22,22) Krist je ključ koji je svojom
smrću na križu otvorio vrata vječnog spasenja i koji ponovno dolazi da nas
izvuče iz strahote mraka.
21. prosinca antifona započinje zazivom O, Istoče:
O Istoče, o sjaju svet u svjetlosti vjekovitoj, ti Sunce
pravde istinske: ograni bijedi čovječjoj, što tumara po tminama! Prosvijetli
sve što gube se u smrtnoj sjeni nemiloj.
Istok, Izdanak ili Zvijezda
(ovisno o prijevodu) zaziv je pete antifone koja ukazuje na vječno svjetlo koje
osvjetljava put onima koji hode u tami. U Lukinom evanđelju čitamo Zaharijine
riječi koje govore o Isusu kao mladom suncu s visine (Lk 1,78). To je ono
nepobjedivo sunce pravde koje svojim zrakama dopire do svakog čovjeka. I ova,
kao i prethodna antifona, zaziva Mesiju da nas izbavi iz blata kalnoga.
Antifona 22. prosinca nosi naziv O, kralju sviju naroda:
O Kralju sviju naroda, kog srdačni im žudi plam, od ugla
silni kamene, što rajski dom i zemski hram u jedno spajaš: dođi već i čovjeka,
svoj zemljan stvor, iz crnog jada spasi sam!
Ova antifona zaziva Krista kao
kralja koji vlada cijelim svemirom. On je onaj ugaoni kamen koji ujedinjuje
cijeli svijet u jedno. To je kamen koji odbaciše graditelji, ali postade kamen
zaglavni (Ps 118). Kako se približavamo Božiću, veća je čežnja za njegovim
dolaskom. Krist dolazi u liku malog djeteta da nas spasi iz zemaljskog crnila.
On je Kralj koji je svojom smrću na križu pokazao svu svoju moć i slavu.
Posljednja antifona, kao kruna svega, nosi najljepši naziv
koji glasi O, Emanuele:
O Emanuele, Spase blag, Zakonošo i Kralju naš, ti nado
sviju naroda, što milostiv ih izbavljaš: o dođi, dođi sa neba, Gospodine i Bože
naš, da spasenje nam vječno daš!
Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime
Emanuel! (Iz 7,14)
Emanuel – Bog s nama, onaj koji
je isti jučer, danas i uvijek, prisutan u našoj povijesti. Iščekivani Spasitelj
koji spašava svoj narod od grijeha. On je naš sudac, zakonodavac, kralj i
spasitelj. Onaj koji ima doći i kome ćemo se radovati. Bog koji nam donosi
spasenje jer je i sam Spasitelj.
Na koncu valja spomenuti da O antifone u sebi sadrže obrnuti akrostih
(Sapientia – Mudrost; Adonai – Gospodin; Radix Iesse – Jesin korijen; Clavis
David – ključ Davidov; Oriens – Istok; Rex Gentium – kralj naroda; Emmanuel –
Emanuel) koji u obrnutom slijedu tvori dvije latinske riječi ERO CRAS, što u
prijevodu znači DOĆI ĆU SUTRA.
Neka ti ove antifone budu poticaj da se trgneš oda sna i pripraviš svoje srce da se Krist ponovno rodi u njemu jer on sutra dolazi da te povrati iz svih tvojih lutanja i padova.
LITERATURA:
CRNČEVIĆ
Ante – ŠAŠKO Ivan. Na vrelu liturgije, Zagreb, 2009.
DANČUO Milan. Adventska teologija nade: primjeri iz O – antifona u: Sveta Cecilija, 3-4, 2015.
MAROVIĆ Šime. Glazba i bogoslužje, Split, 2009.
