Nije teško biti prosječan i ne treba se baš previše truditi da bi se izdvojio iz mase. Lako je koračati stazama kojima je netko drugi već prošao, stazama na kojima se ne možeš izgubiti, već samo ubireš plodove tuđeg truda.
_________ piše: fra Marin
Ali govore da to nije ono na što smo pozvani. Kažu da je nama krčiti putove i lomiti grane da možda nekoga ne udare. Zato te iste grane često na našem licu ostave koju modricu, ali On to uvijek zaliječi.
Kad gledam otiske svojih koraka čini mi se da je moja staza mala, uska i krivudava i više mi sliči na neki stari, poljski puteljak, nego na put na koji me Gospodin poziva. Čudno mi bude kako moj veliki Bog pravi tako malene staze kojima mi je ići. Sjetih se onda putova kojima su nekoć pastiri stigli do Isusa u štali, puteljaka kojima su kraljevi dare Mu donijeli i Marije, koja je s Josipom tražila mjesto gdje će položiti Dijete, mjesto odakle će zasjati Svjetlo koje tamu razbija. Sumnjam da su pastiri tada birali kuda će i kako dotrčati do Isusa. Sigurno su i zapinjali i koji put i posrnuli, ali nisu se obazirali. Želja za gledanjem Sina Božjega bila je veća od svih prepreka koje su ih možda čekale.
Dopusti mi, Gospodine, biti kao pastir koji će dotrčati do Tebe, ne gledajući što bi me moglo u tome spriječiti. Dopusti mi da ostavim sve ono što zovem svojim i krenem prema Riječi, koja mi puno toga obećava, ako budem ustrajan. Makar bio krvavih koljena i ispucalih tabana, ruku umornih i snenih očiju od traženja, daj da Ti budeš jedini moj cilj.
Možda je upravo onaj mali, krivudavi put – moj put! Ništa bolji i ljepši ni pastiri, ni kraljevi nisu imali, a ipak ih je doveo do Istine. Daj, Gospodine, da budem kao pastir, koji će uvijek biti spreman dotrčati do Tebe.
