Isus donosi nešto novo, život u punini, i da bi se ta novost zaživjela potrebno je izići iz svoje kolotečine, napraviti zaokret (metanoia), preispitati se, promijeniti uobičajene navike, odlučiti se prihvatiti tu novost.
___________piše: fra Antonio
Čitajući odlomak iz Ivanovog evanđelja (Iv 21, 15 – 19), koji govori o trostrukom Isusovom upitu Šimunu, sinu Ivanovu, ljubi li ga, uvijek iznova bi mi bilo zagonetno zašto ga Isus baš tri puta pita jedno te isto, kao da ga želi podsjetiti kako ga je sramotno izdao, premda se prethodno hvalisao kako ga nikada neće izdati. Prihvaćajući isključivo ovakvo tumačenje, moglo bi se Isusa promatrati kao nekakvog bankara, ili zlopamtilo, koji je jednom Petru oprostio grijeh izdaje, ali ga ponovno na to prisjeća nabijajući mu to ponovno na savjest. Lako bi se čovjek mogao upitati gdje je sada ono Božje milosrđe koje briše sve grijehe, bez iznimke?
Ali, čitajući malo pažljivije ovaj odlomak, možemo primijetiti jednu zanimljivost. O čemu se radi? Isus u prva dva svoja upita Šimunu upotrebljava glagol ljubiti (grčki – agapan), dok Šimun Petar uvijek odgovara upotrebljavajući glagol voljeti (grčki – filein). Treba svakako napomenuti da prijevodi ovih glagola na hrvatski nisu svugdje jednaki, jer su neki prevoditelji oba glagola prevela s ljubiti, što bi čitatelje moglo zbuniti. Grčki jezik poznaje tri imenice koje bi se kod nas mogle prevesti s ljubav, a to su agape, filia i eros. Pritom agape znači ljubav do krajnjih granica, do iznemoglosti. To je najviši stupanj ljubavi koji u punom smislu pristaje jedino Bogu. A filia je na malo nižem stupnju, što više odgovara onoj našoj ljudskoj, ograničenoj ljubavi, koja nikad ne može biti posve savršena, koliko god se trudili. Eros, koji nam za tumačenje ovoga odlomka nije važan, predstavlja ljubav prema lijepome, i ona je po intenzitetu na najnižem stupnju od svih ovih izričaja. Primjenjujući ovo na Isusov razgovor s Petrom, zaključujemo da Isus pita Petra ljubi li ga do iznemoglosti, do krajnjih granica, dok Petar stalno odgovara kako on voli Isusa, ostajući na ljudskoj razini ljubavi, koja je ipak ograničena. Primjećujemo da, dok se obojica kreću na svojim razinama, nema ni uzbuđenja u razgovoru. Međutim, u svom trećem upitu Petru, Isus više ne pita s agapan, nego s filein! Pitanje više ne glasi ljubiš li me (agapas me), nego voliš li me (fileis me)! Isus sada ne traži ljubav do iznemoglosti, nego baš onu ljubav koju je Petar sposoban po svojoj naravi iskazati Bogu. A Petar se baš sada buni, ražalostio se (Iv 21, 17).
Upotreba dviju različitih riječi s istim značenjem u ovom tekstu ne predstavljaju tek nekakvu igru riječi, kojom je autor htio naglasiti Isusovo božanstvo i veličinu s jedne, i Petrovu krhkost s druge strane. Nije riječ niti o pukom slučaju. Razgovor na dvije razine između Isusa i njegovih sugovornika je potpuno u skladu s ivanovskom teologijom o Logosu, Svjetlu istinskom (Iv 1, 9), Riječi Božjoj, koju možemo susresti na više mjesta u Ivanovu evanđelju. Isto tako, ne radi se ovdje ni o nekakvom čisto teološkom uvidu, koji ostaje vezan isključivo uz znanje, nego se radi o iskustvu vjere, koje je ivanovska zajednica imala i proživjela s Gospodinom, i nama ga kao takvog i prenijela, da vjerujemo da je Isus Krist (usp. Iv 20, 31).
Ivanovska teologija o Logosu odnosno Kristologija nam prikazuje Riječ koja u početku bijaše kod Boga (Iv 1, 2). I ta Riječ tijelom postade i nastani se među nama (Iv 1, 14). Njegov je dolazak na ovaj svijet prikazan tako što je donio svijetu krizu (grč. Krisis). Pritom se ne radi o krizi vezanoj uz ekonomiju i politiku, kako to mi shvaćamo, nego se radi o krizi, koja na grčkom znači i razlučivanje, odluku. Zato se ona može nazvati i krizom vlastite egzistencije, jer Isus donosi nešto novo, život u punini, i da bi se ta novost zaživjela potrebno je izići iz svoje kolotečine, napraviti zaokret (metanoia), preispitati se, promijeniti uobičajene navike, odlučiti se prihvatiti tu novost. Bog više nije tako daleko da bi se čovjek mogao ustaliti u monotonom svakodnevlju, uhljebiti se, nego nam dolazi blizu da bi nas učinio novim ljudima. I to je ono što Petar teško prihvaća, ali i mi. Isto tako, koliko god teško bilo prevladati krizu vlastite egzistencije, Isus nam svojim utjelovljenjem daje sebe kao put, i da nas ne bi ostavio siročad (Iv 14, 18), šalje nam, nakon svoje proslave na križu, svoga Duha, Parakleta, Duha istine, koji će nas poučavati o svemu i dozivati nam u pamet sve...(Iv 14, 26).Vratimo se sada na Petra. Je li njegov zadnji odgovor bio volim te Isuse, onako s dozom žalosti? Petar postade prvak apostola, i na kraju dade svoj život za Onoga koji ga je pitao voli li ga, i to ljubavlju ljudskom. Ali Petar ga uzljubi do iznemoglosti, davši svoj život za onoga koji umrije i uskrsnu za nas (usp. 2 Kor 5, 15). Tako Isusovo spuštanje (grč. Katabasis) na razinu Petra, i dovođenje u pitanje Petrove ljubavi prema Njemu, dovede (grč. Anabasis – uzlaz; učiniti nekoga dionikom veličine) toga istoga Petra na razinu ljubavi prema Kristu, i to do iznemoglosti, do potpunog predanja.
