Ivanovski nesporazum

______________piše: fra Antonio

Čitajući pozornije Ivanovo evanđelje, odnosno neke dijaloge između Isusa i njegovih sugovornika, može nam se u prvi mah učiniti kao da Isus uopće ne odgovara na pitanja koja su mu postavljena. Sugovornici ga pitaju jedno, a on odgovara nešto sasvim drugo, ili bolje rečeno, odgovara na drugačiji način. O kojim se mjestima i o čemu  se zapravo tu radi? Da bismo mogli odgovoriti na ovo pitanje, potrebno je znati nešto i o pozadini koja se krije iza samog Ivanovog evanđelja: kada je nastalo, koje su literarne osobitosti, goruća pitanja toga vremena na koja se željelo odgovoriti u samom spisu itd.

Ako ćemo nastanak Ivanovog evanđelja smjestiti, što je vrlo vjerojatno, između 90. i 95.g., i potom ovo razdoblje podvrći povijesnoj analizi, ili kao što sam iznad naznačio, pronaći neka goruća pitanja, probleme koji su tada mučili kršćansku zajednicu, moći ćemo i odgovoriti na problematiku postojanja takvih neobičnih Isusovih odgovora svojim sugovornicima.

U to vrijeme je cvao jedan pokret, i to heterodoksni, po imenu gnoza, gnosticizam. Zapravo, bilo je više takvih krivovjernih, gnostičkih pokreta koji su se mogli smjestiti pod isti taj zajednički nazivnik. Ne bih previše o njihovom podrijetlu, o kojem ni ne postoji neki univerzalni stav. Neki će reći da im je izvor u perzijskom zoroastrizmu, ili pak u   apokaliptičkoj misli, a neki će početak gnoze povezati s Platonovom filozofijom. Nama je sada važnije odrediti što su ti gnostički pokreti zapravo naučavali. Zajednička im je bila dualistički obojena misao, to jest, da postoje dva Boga, dobri i zli, koje su oni postavili na jednaku razinu. Tako i u čovjeku postoje dobri duh, i tijelo koje je zlo i iz kojeg se duša treba istrgnuti. U svom naumu da se predstave kao spasiteljski, otkupiteljski pokreti, nastojali su i odgovoriti na pitanje spasenja. Kao što i samo ime kaže (grč. Gnosis – znanje, spoznaja), naučavali su da se spasenje postiže spoznajom, i to samospoznajom, koja je tajnog karaktera. Dakle, nekakvo tajno znanje bi čovjeku trebalo biti jamac spasenja. Ili: imaš znanje, dakle, spašen si! Ovo je tek ukratko nešto o gnosticizmu, ali mislim da ipak sada možemo imati kakvu takvu sliku koja će nam pomoći u tumačenju ivanovskih nesporazuma.

Sada već možemo naslutiti da je svrha ivanovskih nesporazuma zapravo odgovoriti na problem spoznaje, gnoze. Jer, u svim tim odlomcima se Isusovi sugovornici predstavljaju kao oni koji znaju, a Isus im svojim odgovorima daje do znanja da zapravo ne znaju, da ih znanje ne može spasiti. Isus se predstavlja kao pravi gnostik, ali gnostik koji samospoznaji neće dati spasonosnu dimenziju, nego će tom tajnom znanju suprotstaviti vjeru, i to vjeru u Isusa Krista, sebe samoga, koji će postati jamac spasenja. Spasenje sada više nije samospasenje, nego spasenje koje pretpostavlja Spasitelja, kojega u gnozi nema.

Koji su na koncu ti nesporazumi? Htio bih posebno neke istaknuti, a to su: Iv 2, 19 – 22 (razorenje hrama); Iv 3 (razgovor s Nikodemom); Iv 4, 7 – 42 (Isus i Samarijanka); Iv 8, 21 – 29 (Isusov odlazak). Jedan odlomak bih ipak htio i predstaviti. Radi se o Iv 12, 20 – 26 (neki Grci traže Isusa). Grci su pitali Filipa mogu li vidjeti Isusa. Filip i Andrija odu i kažu to Isusu, a on im odgovara: došao je čas da se proslavi Sin čovječji. Zaista, zaista kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod...(Iv 20, 23 – 24). Na prvi pogled bismo rekli da ovaj odgovor nema nikakve veze s postavljenim pitanjem. Međutim, Isus itekako odgovara na postavljeno pitanje. On ga svojim odgovorom obrće dajući mu novu dimenziju.

Grci pitaju Filipa njima dragim glagolom vidjeti (grč. theoreo – vidjeti, promatrati). Njihova je filozofija, koja se smatra vrhuncem antičke filozofije, bila teoretska, promatralačka. U toj teoretskoj filozofiji je prednjačio Aristotel, koji je, promatrajući svijet oko sebe došao, ili pak htio doći, i do onoga Prvoga, od kojega polazi cjelokupno kretanje u svijetu. Iz ovog dokaza za Božju opstojnost će kasnije sv. Toma Akvinski razraditi i svojih pet putova (quinque viae) do Boga. Ali, Grcima ipak nešto nedostaje. Nedostaju im biblijski pojam slušanja (čuj Izraele – šema Jisrael) i iskustvo susreta sa živim Bogom. Grci žele vidjeti da bi znali (gnoza), a Isus gledanju suprotstavlja življenje, praksu. Nije dovoljno znati, vidjeti, nego je važno ispravno živjeti. Isus nije došao donijeti novu teoriju, nego novi život, obnoviti čovjeka, jer samo znanje ostavlja čovjeka na razini kosmosa, ovoga svijeta, a za uzdizanje na drugu razinu potrebna je vjera. Onaj koji ostaje na razini teorije ne može susresti Isusa. Zato je važno iskustvo, i to vjerničko, koje će znati razumski dostupne sadržaje ispravno oživotvoriti.

Ovaj odlomak se može tumačiti i kao odlomak utjehe, kako tadašnjoj generaciji koja nije vidjela Isusa dok je hodio ovom zemljom, tako i nama danas. Jer za ono bitno ipak ni mi, a ni oni tada, nismo ostali uskraćeni, a to je spasenjska poruka umiranja samome sebi, svojoj volji, da bi, gubeći svoj prolazni život, dobili život vječni, donoseći obilat rod.