Bilo kako bilo, bilo bi lijepo kada bi nam evanđelist Luka svijetlio kao primjer vjernika, pastira koji je osjetljiv na potrebe svoga stada. I što je također vrlo važno, Luka je pravi autor evanđelja, jer unatoč tome što piše o Sinu Božjemu ipak je vidljiv i njegov osobni pečat.
Evanđelje naviješteno na Četvrtu nedjelju kroz godinu, Lk 4,21-30, bijaše mi zanimljivo ne samo u svrhu jednog duhovnog pristupa tom tekstu, kao čista Lectio divina. Moram priznati da me posebno zaintrigirala struktura samoga teksta, pogotovo kada ju usporedimo s drugim dvama sinopticima, Matejem i Markom, koji prenose isti događaj ali na različit način. Odlomak kojim ćemo se ukratko pozabaviti uvodi nas u samo razmišljanje evanđelista Luke, njegov karakter, namjere koje su ga potakle da napiše evanđelje i cilj kojemu teži. Netko će reći da je to zapravo nevažno, da nam je bitan navještaj kao takav a ne dedukcija osobnosti autora trećeg evanđelja na osnovu samoga spisa. Međutim, uvjerenja sam da nam upravo ta dedukcija može pomoći pri izradi metodologije vlastitoga navještaja. Treba uzeti u obzir ne samo objektivni značaj onoga što naviještamo.
Bog nam je progovorio u povijesti, preko povijesne osobe Isusa koji je istovremeno i Krist, u kojemu je dokinuta razlika osobe i sadržaja, upravo jer se radi o apsolutnoj jednakosti tih dviju stvarnosti. Problem u prenošenju toga objektivnog sadržaja predstavlja nam slušateljstvo. A i mi sami sebi. Naša povijesna limitiranost nam ne dozvoljava prenijeti navještaj uvijek onako kako to želimo. Treba se znati prilagoditi slušateljstvu, njihovom duhovnom, socijalnom i fizičkom stanju i mogućnosti primanja božanske poruke. I upravo tu Luka, uostalom kao i ostali evanđelisti koji na otajstvo Krista gledaju pod jednim određenim vidom kojim dohvaćaju cjelinu otajstva a ne samo dio, pokazuje svoju originalnost.
Prva stvar koja upada u oči pri sinoptičkom čitanju evanđelja jest da evanđelist Luka ono što Marko i Matej donose na dva mjesta (Mk 1,14-15; 6,1-6; Mt 1,12-13.23;13,53-58) , Luka spaja zajedno čineći jednu cjelinu koja će usmjeriti daljnji tijek evanđelja, a to je da će Kristovu poruku zapravo primiti pogani, što će posebnu ekspanziju doživjeti u Djelima apostolskim, a u evanđelju je, evo, već naviješteno na samome početku u znaku nevjere Isusovih sunarodnjaka koji se sablažnjuju o Isusa koji ozdravlja i u poganskim zemljama. Luka sigurno nije bio židov. Vjerojatno je bio prozelit, jer ipak poznaje Toru. Ali na nekim mjestima pokazuje da ju ipak ne poznaje do kraja (Lk 2,22; Lev 12). Dok Matej u Isusu vidi ispunjenje Zakona i novoga Mojsija, Luka je ipak okrenut drugamo što, kako smo naznačili, nije izdaja primljenog navještaja, nego slika stvarnih čovjekovih mogućnosti u odnosu na Krista. Lukina sklonost spajanju nekih događaja vidljiva je i na drugim mjestima. Tako, za razliku od Marka koji prenosi da se Isus dva puta našao na vijećanju pred Sinedrijem (Mk 14,53-72; 15,1), Luka taj događaj spaja u jedan, što je logičnije (Lk 22,66). Luki je stalo napisati logičan slijed događaja. Međutim, postoji egzegetsko pravilo po kojemu je ono nelogično, samim tim što ga je evanđelist prenio, ipak bliže istini.
Jedno drugo mjesto u samome odlomku kojega komentiramo potvrđuje ovu Lukinu sklonost. Naime, za razliku od Mateja i Marka u kojih Isusovo javno djelovanje u Galileji i posebno Kafarnaumu prethodi Njegovu odbijanju od strane Nazarećana, u Luke je obrnuto. On u nevjeri Isusovih sumještana traži uzrok Njegova okretanja od njih i djelovanja na drugim mjestima, kao što i uzrok Petrova prianjanja uz Isusa vidi u ozdravljenju puničinu (Lk 4,38-39; 5,1-11) za razliku od Mateja i Marka koji prvo govore o Petrovu pozivu i potom o ozdravljenju Petrove punice (Mk 1,16-20.29-31; Mt 4,18-22; 8,14-15). U ovom odlomku je ta Lukina sklonost pomalo nespretno izražena u retku 23., u kojemu ga Nazarećani pozivaju da učini i kod njih ono što je činio u Kafarnaumu. Međutim, Luka događaje iz Kafarnauma donosi tek nakon Nazaretskoga, upravo zbog spomenutog razloga.
Nije li ovo sin Josipov (Lk 4,22)? U ovom pitanju Nazarećana se na poseban način ogleda Lukina osjetljivost prema svome slušateljstvu. Kada ovo pitanje usporedimo s onim kojega donose Matej i Marko, uočit ćemo bolje Lukinu intenciju. Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov (Mk 6,3; vidi također: Mt 13,55-56). Možda Luka ovo pitanje donosi u puno kraćem obliku iz razloga da ne bi u onima kojima upućuje spis izazvao konfuziju? Možda se ovo pitanje kako ga donosi Marko, a na kojega se Luka sigurno oslanja, moglo krivo tumačiti? Možda Lukina zajednica, koja je poganska, ne zna da izričaj brat u židovstvu označava i bližu rodbinu. Luka je sklon uklanjanju i nekih drugih događaja koje ostali evanđelisti vjerno prenose, kao što je Isusovo isprevrtanje stolova u hramu (Mk 11,15), proklinjanje neplodne smokve (Mk 11,20-25), nazivanja Petra sotonom (Mk 8,33) itd. Može se sa sigurnošću reći da je to odlika istinskoga pastira svoga stada. On poznaje stanje i mogućnosti onih kojima piše u nastojanju da navještaj prilagodi njima, a ne sebi i svojim mogućnostima koje su sigurno silne, budući da se radi o enciklopedijskom čovjeku.
Na koncu, možemo se donekle složiti s onima koji tvrde da se ovdje radi o sekundarnim pitanjima. Nije najvažnije znati o evanđelistu Luki da je bio pametan, vjerojatno najizobraženiji od svih evanđelista, da nije bio židov nego prozelita, da je podrijetlom vjerojatno iz Antiohije, da ne poznaje do kraja židovske običaje i topografiju Palestine (Lk 4,44; 17,11), da je učenik, suradnik i pratitelj Pavlov, učenik treće generacije kršćana, da je Marka, na kojega se oslanja, vjerojatno upoznao u Rimu itd., itd. Ipak, vidjeli smo da nam poznavanje nekih Lukinih karakteristika ipak može biti od pomoći. U ovom kratkom promišljanju dotakli smo se nekih negativnih vidika Lukina evanđelja. Možda ovo negativno zvuči pomalo prestrogo, ali se odnosi na eliminacije nekih gore spomenutih odlomaka. One nisu negativne u sebi. Imaju svoj uzrok. A cilj mu je vjernike privući Kristu. Očito je da tim vjernicima ipak treba još uvijek mlijeka, negoli čvršće hrane, ili kao što bi se izrazio Pavao, misle i rasuđuju kao nejače (1Kor 13,11). Sve su to stvarnosti na koje treba paziti.
Kršćanski život je jedan dinamizam koji u određenim razdobljima karakterizira pretjerani sentimentalizam, pa se u drugim stadijima nadoveže racionalizam da bi se eventualno kasnije dogodila sretna sinteza, cjeloviti kršćanski život koji uključuje čitavoga čovjeka, sa svim što jest. Postoji i opasnost infantilizma prisutnoga i u poodmakloj životnoj dobi u kojoj se očekuje sve samo infantilnost ne. Bilo kako bilo, bilo bi lijepo kada bi nam evanđelist Luka svijetlio kao primjer vjernika, pastira koji je osjetljiv na potrebe svoga stada. I što je također vrlo važno, Luka je pravi autor evanđelja, jer unatoč tome što piše o Sinu Božjemu ipak je vidljiv i njegov osobni pečat. To nam pak govori da nije problem što nismo u stanju živjeti u potpunosti onako kako je živio Isus, samim time što naša dioptrija ipak dohvaća samo poneki segment Kristova života. Ipak, taj dio kojega dohvaćamo nas ne uvodi u dio Kristova otajstva, nego u odnos sa čitavim Kristom.
piše: fra Antonio Šakota
