Glagoli začeti i rađati (usp. Post 16, 4; 19, 31; 30, 4; 1 Ljet 7, 23) uvijek dolaze od Boga, Bogu se pripisuju jer je on Bog plodnosti i Bog života
___________piše: fra Antonio
U knjizi proroka Izaije nalazimo (Iz 7 – 12) takozvanu knjigu o Emanuelu. Neki zovu taj dio i drukčije, ali sada je to nebitno. Nama posebno u oči upadaju tri odlomka (Iz 7, 10 – 17; 9, 1 – 6; 11, 1 – 9), koja nam i liturgija daje na razmatranje, napose u Došašću. Naravno, radi se o djetetu – Emanuelu, kojeg će djevica začeti, roditi i dati mu ime. U ovom proročanstvu kršćani prepoznaju Emanuela – Isusa, rođenog od djevice – Marije (Mt 1, 23).
Sada bih htio, analizom samih tekstova, naznačiti bitnosti koje nas upućuju na takvo tumačenje ovih odlomaka (za ovu analizu sam se malo poslužio knjigom: Božo LUJIĆ, Starozavjetni proroci, Zagreb 2004., 151 – 162.). Treba naglasiti odmah na početku da je vrlo teško, gotovo nemoguće, doći do jednoznačnog stava glede tumačenja samih tekstova, koji su, po sebi, dosta otvoreni, neizričiti, ne navode neko točno određeno vrijeme kada bi se Emanuel pojavio itd. Sve je u pitanju znaka (usp. Iz 7, 11). Posebna je teškoća pri tumačenju, to jest pri poistovjećivanju Emanuela s Isusom služeći se povijesno – kritičkom metodom. Zato ću ja od nje apstrahirati, jer mi sada nije previše potrebna. Njome bismo dobili mnoštvo teorija (što je dobro, ali za druge zgode) a još više upitnika. Zato ću kratkom analizom nekih važnih pojmova pokušati doći do naznaka koje mogu opravdati naše poistovjećivanje Emanuela i Isusa, a nažalost ću neke pojmove (djevica) morati izostaviti, jer je za njih potrebna dublja analiza, što je ovdje nemoguće učiniti, ali i nepotrebno. Samo ću ukratko.
Evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel! (Iz 7, 14). Htio bih se zadržati na glagolima začeti i rađati. Kao što već napomenuh, sami tekst ne govori ništa pobliže ni o vremenu, kontekstu, osobama. Jedino što možemo ustvrditi je da se radi o budućnosti. Zanimljivo je uočiti da se nigdje ne spominje otac djeteta, a djevici se pripisuju pojmovi začinjanja i rađanja. Glagoli začeti i rađati (usp. Post 16, 4; 19, 31; 30, 4; 1 Ljet 7, 23) uvijek dolaze od Boga, Bogu se pripisuju jer je on Bog plodnosti i Bog života. U tom smislu možemo zaključiti da se može raditi o Božjem zahvatu u životu djevice, što zbog nespominjanja biološkog oca djeteta, što zbog glagola začinjanja i rađanja koji su ovdje pripisani djevici. Primjenjujući ova saznanja u novozavjetni kontekst, govoreći o Božjem zahvatu u životu djevice, možemo povući paralelu s činjenicom da je Marija začela po Duhu Svetom (usp. Mt 1, 18; Lk 1, 35).
Što se tiče drugog teksta (Iz 9, 1 – 6), zadržat ću se samo na zadnjem retku. Na početku se, općenito, govori o svjetlosti i radosti koju dijete donosi nakon tame i žalosti (usp. Iz 9, 1 – 2). U petom retku se pojavljuje neobično ime djeteta (bolje bi bilo reći imena): Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni (usp. Iz 9, 5). O čemu je riječ? Sigurno je da nitko neće pomisliti da bi mu baš to bilo ime. Ime u židovstvu je uvijek vezano uz službu te osobe, ili pak uz njegovu karizmu. Ono dakle najbolje opisuje samu osobu. Ovdje imamo strukturu 4x2, sintagme koje su vezane uz dva pojma. Ako analiziramo značenje samih pojmova, zapazit ćemo da je jedna riječ uvijek vezana uz ovostranost (savjetnik, silni, otac, knez), a druga uz onostranost (divni, Bog, vječni, mironosni). To znači da će dijete biti posebno, imat će božanske oznake, ali i ljudske. Bit će i Bog i čovjek, Bog u čovjeku. Isus Krist – pravi Bog i pravi čovjek, kako molimo u Vjerovanju.
Treći ulomak (Iz 11, 1 – 9) sadrži više različitih tema, ali sve njih sjedinjuje sveopći mir koji obuhvaća zemlju, ljude i životinje. Na drugi dio, hvalospjev novoga svijeta, se ne bih osvrtao. Zadržat ću se samo na prvom retku. Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njegova korijena (Iz 11, 1). Zanimljivo je da se baš spominje Jišaj, i to u slici panja, a Davida, na koga se toliko Židovi pozivaju u mesijanskom iščekivanju, nema. Tu nam se nagoviješta određeni diskontinuitet, drukčijost u odnosu na ustaljena iščekivanja. A David je, dakako, uključen u ovaj kontekst, jer je on sin Jišajev, tako da na kraju možemo govoriti o određenom kontinuitetu, ali i diskontinuitetu, različitosti. Upravo u Isusovom djelovanju možemo prepoznati i kontinuitet ali i diskontinuitet prema Davidovoj lozi. Nastavlja se na zakon, odlazi u hram na molitvu, slavi pashu, ali isto tako najavljuje Samarijanki (Samarija nije imala hrama) klanjanje Bogu u duhu i istini (usp. Iv 4, 24).
Na kraju treba reći da je ovaj pokušaj, posebno glede korištenja metode u analizi, po nekima vjerojatno manjkav. Treba biti svjestan da je ovdje teško doći do jednoznačnog tumačenja. Ali mislim da nam upravo ta „teškoća“, ili pak sumnja, najbolje oslikava samoga Boga, kojemu pristupamo samo po vjeri. Ova tumačenja se isto tako uklapaju u sliku Boga kakvu su već proroci imali. On se, s jedne strane otkriva, ali se istovremeno sakriva. On je i potpuno drukčiji, ali je i potpuno blizak čovjeku. U tom smislu i sama otvorenost ovoga proročanstva najbolje govori o Bogu kojega se nikada ne može smjestiti u neki povijesni okvir, i tako ga obuhvatiti. Istina je uvijek suprotna: On je taj koji nas obuhvaća u svojoj ljubavi i kojemu zbog toga treba uvijek zahvaljivati i služiti Mu svim srcem.
