Zadaća je bibličara, teologa, pod budnim okom Učiteljstva, lomiti Božju riječ vjernicima i ponuditi im bogatstvo Riječi života, da bi spriječili raznorazne fundamentalizme. Jer, različite su službe, ali je jedan Duh!
U četvrtak, 8. studenog, na spomen-dan bl. Ivana Duns Skota, jednog od zaštitnika franjevačkih teoloških učilišta i velikog skolastičkog teologa, održano je u Jeruzalemu jedno zanimljivo predavanje o odnosu egzegeze i teologije, u sklopu obilježavanja početka nove akademske godine. Stoga mi se učinilo zgodnim osvrnuti se malo na tu vrlo zanimljivu i diskutabilnu temu, slijedeći, dakako, misao samoga predavača, ali i neke druge zamjet(r)ke.
Pitanje koje uvodi u samu problematiku jest određivanje odnosa dviju metoda. U tom kontekstu nameću se, izgleda, dvije mogućnosti: interakcije ili alternative. Ovaj drugi, negativne konotacije, očitovao se već u samim početcima razilaženja akademskog i crkvenog tumačenja Biblije, a prisutan je i danas u oba tabora. Sjećamo se i biskupske sinode iz 2008. g. i iz nje proizišle postsinodalne pobudnice Verbum Domini, koja je uvelike raspravljala pod budnim papinim okom upravo o tumačenju Biblije, što je našemu Pontifeksu, sudeći po njegovim publikacijama, posebno na srcu. Vrlo je snažna bila papina intervencija i ne mali broj njegovih zapažanja ušlo je i u samu pobudnicu. Jedna od njih, toliko sadržajna da sam ju i uspio zapamtiti glasi: tamo gdje egzegeza nije teologija, Sveto pismo ne može biti “duša teologije“. I: samo onda kada se primjenjuju obje metode, i povijesno-kritička i teološka, možemo govoriti o adekvatnoj egzegezi.
Povijest ovog odnosa je duga i pomalo komplicirana. Začetke same povijesno-kritičke metode nalazimo u razdoblju iluminizma i pozitivizma, proboja razuma u vrhovnu instancu određivanja stvarnosti i svrstavanja vjere u besmisao, jer navodno, pretpostavka vjere priječi objektivizaciji (u našem slučaju svetoga teksta). Kada tome nadodamo i munjeviti razvoj filologije posebice na germanskom području, činilo se da nema opstanka starozavjetnim duplikatima, to jest pitanju autorstva Petoknjižja. Sveti tekst postaje pacijent koji se treba podvrći analizi. Pokušava ga se rastaviti na proste faktore. S Bultmannom se, u razdoblju tzv. second (new) question, dalo u pretragu za ipsissima verba Iesu, pa kada ih ovaj nije uspio naći, Käsemann spašava situaciju i Isusove riječi traži potvrđene u više izvora i različite od govora evanđelista (Crkve). Kao da je teško shvatiti da postoji mogućnost da je i Isus, Riječ Boga živoga, a ne samo autori, koristio zapisanu Riječ da bi se izrekao pred svojim slušateljstvom i da bi upravo starozavjetni citati prisutni u Novome zavjetu mogli biti Isusovi, a ne teološka pozadina evanđelista (prihvaćajući i njihove intervencije). Ne samo da je u Bibliji nalazio izvor kako se predstaviti svijetu, nego je u njoj nalazio sebe, jer pismo o Njemu piše. Razumljivo je, stoga, da nije bilo izvrsnijeg sredstva kojim bi se predstavio svijetu od pisane riječi Božje. Razumljivo je također i da je Isusova intima, njegova molitva i njegova patnja biblijski izražena. Ne treba nam puno da bismo to shvatili. Uzmimo vlastiti život i priznajmo da je susret s Biblijom susret s Bogom. Sjetimo se samo psalama, u kojima nalazimo meditaciju za sve životne situacije. I ne treba čuditi da je na križu Isus upravo citirao jedan psalam (Ps 22). I da završim sa second question, labilnost pokušaja Bultmanna i ostalih, uz dužno poštovanje, ogleda se i u činjenici da se nekoć, kao i danas, jedna stvarnost mogla izreći raznim izričajima, pa se ne treba čuditi ako se u evanđeljima za jednu stvar koristi više izraza (npr. Kraljevstvo Božje), a da se uvijek misli na jedno te isto.
Treba priznati da je sud o povijesno-kritičkoj metodi vremenom varirao. U početku se govorilo o smrti Biblije i rođenju biblijskih studija; o Bibliji koja je napustila Crkvu da bi našla utočište na akademiji. A sami je akademski pristup tekstu sve više uzimao maha. Tekstu se pristupa(lo) bez pretpostavke vjere pa je logična posljedica mogućnost da i ateisti, u potražnji za objektivnim kojega tako nikad neće ni susresti, jer ga čovjek nije u stanju obuhvatiti u što su se i sami uvjerili, pa se prebacili na subjektivizam i relativizam, budu vrhunski egzegete. S druge strane, ne treba zaboraviti ni drugu krajnost. Kada imamo jednu, nije teško naći drugu koja je negdje u blizini. U nemoći egzegeze i njenog konstantnog udaljavanja od locusa u kojemu je Biblija tako reći i rođena, zajednice vjernika, javljaju se razni pijetizmi i fundamentalizmi, moderna tumačenja četiriju zvijeri iz knjige Otkrivenja koja se zaustavljaju, da se slikovito izrazim, na razdoblju njihove troipolgodišnje vladavine koju ne mogu odgonetnuti svojim kritičkim aparatom. Danas su vrlo glasni oni koji bi htjeli vratiti Bibliju s akademije da bi ju ponovno pridobili za Crkvu. Kaže predavač da ih je ne mali broj (pa zaključujem da je i on sklon tome; nadam se da se varam). Međutim, nakon što je i biblijska komisija uvidjela, posebice dokumentom o tumačenju Biblije u Crkvi, i snažno se otvorila povijesno-kritičkoj egzegezi, bio bi to još jedan neuspjeli pokušaj i nastavak naizgled nepomirljivog dualizma egzegeze i teologije.
Treba naglasiti, kako to potvrđuje i sam papa, da je povijesno-kritička metoda nužna zbog same naravi Biblije, koja je povijesna, a ne mitološka knjiga. I bilo bi pogubno ne prihvatiti tu dvostruku narav Svetoga pisma, ljudsku i božansku, povijesnu i nadpovijesnu, kako nas uči i Dei Verbum. Stoga je za svaku pohvalu trud teologa i pastira koji su spremni baviti se tekstualnom analizom – da bi došli do izvornoga, do onoga Sitz im Leben bez kojega ni mi danas ne možemo osmisliti sami sebe; literarnom analizom – da bi nam osvijetlili značenje samo jedne riječi koja može biti hermeneutički ključ samoga teksta; analizom forme teksta – da i mi danas imamo ogledni primjerak naših kateheza; kritikom redakcije teksta – koja nas može uvesti i u problematiku i izazove s kojima se evanđelist susretao u svojoj generaciji, itd. I pogrješno bi bilo, kako je to danas sve više običaj i kod predavača ostalo u magli, svođenje egzegeze na filologiju, zaboravljajući da je i filologija samo dio jedne puno veće cjeline, komunikacije čovjeka s Bogom i sa samim sobom. U dešifriranju tih temeljnih odnosa znatno veću ulogu igra naše iskustvo nego sama filologija. Običan primjer je sama činjenica da se i danas, nakon dvije tisuće godina, lako možemo prepoznati u biblijskim likovima, suobličiti s porukom psalama koji su nam nekada kao melem na rani o govore točno o nama, da određena držanja apostola, skrivena samoj riječi, nalazimo u nama samima itd. Zato i ne čudi da nekada čovjek kojemu Biblija nije profesija, bolje i sočnije tumači Sveto pismo od samih egzegeta. Postoji, dakle, nešto što stoji ispod i samoga jezika. Zato tzv. third question ide u dobrom smjeru, naglašavajući važnost interdisciplinarnosti pri tumačenju Biblije. Dakako, ne smijemo zaboraviti temeljnu kategoriju tumačenja Pisma: čitati ju u Duhu, u kojem je i napisana. Dvostruka narav riječi Božje nije nipošto zaprjeka jedinstvu. Dokaz za to nam je sama Riječ Božja!
I kako nam to donosi pobudnica Verbum Domini, ni pastoral ne bi trebao patiti, iako se naizgled tako čini. Nije svaki svećenik i vjernik u stanju poznavati kritički aparat kojim se bibličari danas služe, niti mora znati hebrejsku morfologiju i grčku sintaksu. Upravo nas pobudnica potiče na življenje naše crkvenosti i u pristupu svetom tekstu. Ne može svatko sve! Zadaća je bibličara, teologa, pod budnim okom Učiteljstva, lomiti Božju riječ vjernicima i ponuditi im bogatstvo Riječi života, da bi spriječili raznorazne fundamentalizme. Jer, različite su službe, ali je jedan Duh!
I na kraju, ne bih se složio da bibličar mora prije svega poznavati kritički aparat da bi kasnije bio u stanju i teološki tumačiti tekst. U pomoć nam pritječe jedan poznati franjevački aksiom: ljubi i upoznaj. Poznavanje nije garancija da će se spoznata stvar ljubiti, ali zato ljubav daje snagu da se i u muci i tjeskobi ljubljena stvarnost sve više i više upozna, i nikada do kraja.
piše: fra Antonio Šakota
