Vjernik u sakramentu krštenja od Boga biva prihvaćen kao ljubljeno dijete, a Duh Sveti mu daje dar sinovstva.
____________piše: fra Antonio
(Ovaj kratki prikaz rađen je prema: Stjepan Kušar, Bog kršćanske objave, Zagreb, 2001., 93 – 96.) Pri govoru o prisutstvu, tj. spominjanju Duha Svetoga u sinoptičkim evanđeljima valja svakako imati na umu distinkciju između onoga što pridajemo Isusovim riječima i djelima u strogom smislu, dakle prije događaja Isusove proslave, i načina kako kasnija kršćanska tradicija, iz pouskrsne perspektive, ražarena iskustvom vazmenoga događaja, gleda na Isusov ovozemaljski život. Na takve pojave možemo naići i u sinoptičkoj tradiciji. Stoga ćemo se, u ovom kratkom prikazu držati onih mjesta koja se sa stajališta egzegeze pripisuju preduskrsnima. Tim mjestima valja pribrojiti logion o Duhu (Mk 3, 28-30), u kojem stoji da nema oproštenja onome koji pohuli na Duha Svetoga, jer govorahu o Isusu da Duha nečistoga ima. Jedna od definicija hule je iznošenje uvrede protiv Boga, njegova imena, moći ili prava. Hula protiv Duha Svetoga bi se sastojala u pripisivanju očitih djela Božjih zloduhu. Ona onemogućuje spasenje jer je svjesno i slobodno odupiranje obraćenju.
Za našu temu je važnije, od tumačenja samoga logiona, način na koji Isus djeluje. Posebno je to vidljivo u paralelnom odlomku kako ga nalazimo kod Mateja (usp. Mt 12, 22-33). Isus je prikazan i kao gospodar oproštenja i kao onaj koji po Duhu izgoni đavle, što predstavlja dolazak Kraljevstva Božjega. U paralelnom odlomku kod Luke (Lk 11,20) umjesto izraza Duh stoji prst Božji. Stoga se valja prisjetiti uvodne napomene o preduskrsnoj i pouskrsnoj stvarnosti. Na taj način možemo kratko zaključiti da najstarija kršćanska tradicija Božju silu koja u Isusu djeluje nije nazivala Duhom (Svetim). Govorilo se jednostavno o punomoći, vlasti, sili. Spominjanje Duha Svetoga uglavnom se podudara s pouskrsnim formulacijama.
Važan sinoptički izvještaj u kojemu se spominje Duh Sveti je svakako Isusovo krštenje (Mk 1, 9-11; Mt 3, 13-17; Lk 3, 21-22). Upravo je ovdje opisani silazak Duha Svetoga u liku goluba na Isusa predstavljao veliki problem tumačenja Isusovoga mesijanstva, tj. Isusovog bogosinovstva. Ovaj se odlomak znalo tumačiti, a i danas ga određeni autori znaju promatrati, adopcionistički, u smislu da je Isus tek krštenjem postao Sin Božji, svjestan svoga mesijanstva. Međutim, ovdje se valja držati pravila o cjelini. Neki odlomci promatrani u sebi svakako mogu predstavljati teškoću. Stoga je potrebno na ovu perikopu gledati i s povijesti literarnih oblika, u kojoj ona predstavlja dio krsne kateheze, jer je vjernik taj koji u sakramentu krštenja od Boga biva prihvaćen kao ljubljeno dijete, a Duh Sveti mu daje dar sinovstva. Ovomu treba nadodati i sam smisao Isusova krštenja, kojim on već tada anticipira vazmeni događaj. Time se predstavlja kao preteča ljudskoga roda, ulazeći u svaki stadij ljudske egzistencije da bi ju otkupio, jer logikom stvari Isusu krštenje kao oproštenje grijeha, zabacivanje staroga čovjeka, i nije bilo potrebno. S druge strane, ovomu treba pridodati i opis Isusovoga djetinjstva koji nalazimo kod Mateja i Luke, u kojima se Isus predstavlja ne samo kao nositelj, nego i kao stvorenje Duha. Možda su ovi opisi dijelom dodani upravo zbog takvih tumačenja u kojima se na Isusa ispunjenog Duhom Svetim gleda tek od krštenja (usp. R. E. BROWN, Uvod u Novi zavjet, Zagreb, 2008., 127.).
Sintetizirajući dosad rečeno, treba prije svega reći da ima još puno toga što je ostalo nespomenuto (odlazak u pustinju, npr.). Upravo u odlomku Isusovog odlaska u pustinju možemo zamijetiti i određene razlike u izvješćima. U tom smislu je Duh kod Mateja opisan kao sila koja nalaže Božju volju, a kod Luke je u cjelini naglasak stavljen na trajnu ispunjenost Isusa Duhom Svetim, čime se on predstavlja kao gospodar Duha. Dodajući tome izvješća Isusova djetinjstva, promatramo ga i kao stvorenje Duha. Evanđelja sve ove iskaze, vidimo, ne harmoniziraju, ali je vidljivo da je Isusovo djelovanje prožeto u sili i punomoći, što pokazuje na Duha Svetoga.
