U krunici razmatramo najvažnije događaje iz Isusova i Marijina života, tj. najvažnije tajne naše vjere. Ukratko, krunica je Evanđelje u malom.
Psalmi nas često pozivaju da hvalimo Gospodina i razmišljamo o njegovim djelima koja čudesno čini. Često nas mnoge stvari odvuku od Gospodina, privuče nas neki drugi sjaj i odmaknemo se od njegove blizine. Bog uvijek ljubi i u svojoj ljubavi potpuno nam se daruje. Jedan od najljepših darova koje nam je mogao ostaviti je njegova Majka. Marija je cijeli svoj život posvetila Bogu i ona želi da i njezina djeca tako čine - da posve pripadaju Gospodinu. Kao prava Majka želi da upoznaju njezinog Sina i da budu odraz jedinstva.
Liturgija Crkve iznjedrila je jednu od najdražih pobožnosti, raširenu po cijelom svijetu, a to je molitva krunice. U krunici razmatramo najvažnije događaje iz Isusova i Marijina života, tj. najvažnije tajne naše vjere. Ukratko, krunica je Evanđelje u malom.
Povijest ove drage nam pobožnosti ima korijene još u srednjem vijeku. U našem jeziku uvriježili su se nazivi ružarij i krunica. Pod pojmom ružarij mislimo na svih 20 otajstava, a krunica smjera na samo jedan dio ružarja, tj. na otajstva. Krunica nastaje u doba kada je vjernički puk udaljen od liturgije, ali želi ostati povezan s molitvom opće Crkve. U samostanima su redovnici molili časoslov u određene sate, a redovnici koji nisu znali čitati molili bi 150 Očenaša na čast 150 psalama. U 12. st. nastaje praksa molitve 150 Zdravomarija. Već tada jedan redovnik cistercit uvodi razmatranja o Isusovu životu kako bi se što više približio Isusu. U 15. st. jedan kartuzijanac iz Kölna, Henrik iz Kalkara, iz praktičnih razloga dijeli marijanski psaltir na 15 desetica i između desetica ubacuje Oče naš (Slava Ocu se uvodi tek u 16. st.).
Krunica je ispočetka imala mnogo otajstava danih na razmatranje. Tek u 16. st. dominikanac Albert iz Kastela sveo je broj otajstava na 15 glavnih. Ne smijemo zaboraviti Red propovjednika koji je odigrao veliku ulogu u širenju ove pobožnosti. Francuz Alain u 13. st. širi pobožnu predaju kako je sveti Dominik primio krunicu od Djevice Marije. Iako je molitva krunice nastala prije toga, dominikanci su je rado molili i njezino širenje smatrali posebnim poslanjem. Katolički svijet ubrzo je shvatio snagu molitve krunice. Posebno valja istaknuti jedan povijesni događaj kojemu i dugujemo ovaj blagdan. Naime, Europa se našla pred turskom opasnošću, a papa Pio V. je pozvao kršćanski svijet da moli krunicu. Odlučujuća bitka se odigrala kod Lepanta, gdje je kršćanska mornarica pobijedila osmansku flotu. U čast te pobjede Papa je uveo blagdan Gospe od krunice. Od 2002. godine ružarij je bogatiji za još pet otajstava. Uz radosna, žalosna i slavna otajstva papa Ivan Pavao II. uveo je otajstva svjetla.
Otajstva krunice o kojima razmišljamo nisu nešto što se davno dogodilo. Moleći Zdravomarije iznova postajemo dionici Božjih otajstava i ona nam tako nisu neki davni povijesni događaji, već naša zbilja i pomoć na našem životnom putu.
Moleći radosna otajstva, poput Marije se otvarajmo Božjoj volji i radosti zbog Božjeg dolaska. Moleći otajstva svjetla, s Marijom prepoznajmo Onoga koji je sama Riječ. Moleći žalosna otajstva, gledajmo s Marijom Onoga koga su proboli i razderimo svoja srca pred ljepotom Isusove žrtve na križu. Moleći slavna otajstva, živimo s nadom u vječnost i s ljepotom da Bog želi spasiti cijeloga čovjeka, kao što nam je pokazao na Mariji. Neka nam ovaj Marijin mjesec koji je pred nama, bude plodonosan i da uistinu budemo odraz Božjega djela.
