Molitva krunice je prostor Božjega dodira. U nju prvotno ulazimo jer se otvaramo iskustvu Njegova dodira. Božji dodir je drukčiji od naših dodira.
Jedna je sasvim obična inicijativa, pokrenuta prije nekoliko godina, izazvala svjetsku pozornost. Radi se o Free hugs campaign u kojoj je mladić pod pseudonimom Juan Mann započeo na ulicama svoga grada dijeliti »besplatne« zagrljaje ljudima koje uopće ne poznaje. Inicijativa se brzo proširila svijetom te je i sam video o njoj prikupio milijune gledatelja. Ljudi su diljem svijeta oduševljeno prihvatili spomenutu inicijativu upravo zbog svoje jednostavnosti. Počeli su »besplatno« dijeliti zagrljaje prolaznicima koje bi susretali. Za neke je zagrljaj postao tračak nade u beznadnom svijetu. Sasvim obična i svakidašnja ljudska gesta pokazala je svu neobičnost i nesvakidašnjost jednostavoga. Postala je preobražavajući moment u životu zagrljenih.
Ova je inicijativa pokazala jednu duboku čovjekovu težnju. Težnju za dodirom. Ali je istovremeno pokazala i nedostatak ljudskog dodira. Dodir je postao sve rjeđi. Neke osnovne geste na koje smo navikli još od malih nogu (primjerice zagrljaj, tapšanje po ramenu,milovanje po glavi ili pravljenje križića na čelu) postale su nam strane i daleke. Tomu je »doprinijela« i virtualnost. Njezin »doprinos« nije u tome da se možemo čuti s onima koji su nam daleko i koje dugo nismo vidjeli. Njezin je »doprinos« u udaljavanju od bližnjega. Ona je prešutno smanjila kakvoću odnosa među osobama, susrete s drugima, a samim time pogodovala i rijetkosti dodira. Dozvala je u pamet značaj i potrebu dodira. Ljudi potrebni dodira ne žive daleko. Oni žive pokraj nas. S nama.
Zatvorenost, usamljenost,otuđenost, napuštenost, neprihvaćenost... Tek nam ova rubna ljudska iskustva pomažu razumjeti bît dodira. Dodir označava blizinu. On je znak nade. Mogućnost utjehe. Dodir otvara nove životne obzore. Dopušta ulazak u nečiju ranjenost. Početak je ozdravljanja. Dodir govori o veličini jednostavnoga, veličini malenoga, o neobičnosti običnoga. Dodir je znak prihvaćanja i početak povjerenja. Oslobađa nas zatvorenosti, diže iz ponora tuge i beznađa. Dodir unosi radost u životni prostor. Vraća smiješak na lice. U konačnici, dodir je put ljubavi i razumijevanja drugoga. Sve nam ovo govori da se, iako je dodir postao rijetkost, potreba za njim nije smanjila. Štoviše, ona ostaje temeljna ljudska potreba.
Molitva krunice je prostor Božjega dodira. U nju prvotno ulazimo jer se otvaramo iskustvu Njegova dodira. Božji dodir je drukčiji od naših dodira. On je kadar preobraziti život na način na koji to ljudi ne mogu. Tomu nam je svjedok i sama Blažena Djevica Marija. Ona je u određenom povijesnom trenutku bila otvorena Božjemu dodiru. U molitvi nam krunice ona pruža svoju ruku. Nudi nam svoju ruku kao sigurno utočište. Otvara nas svome majčinskom dodiru. Marijin dodir blâži udarce života. Svojim dodirom ona pridiže pale, tješi beznadne i spašava izgubljene. Nježnost toga dodira dotiče svu grubost života kojoj smo izloženi. Njezina ispružena ruka trajno ostaje prostor susreta.
U molitvi krunice je Božji dodir ljubavi neosporan. Nama se pokazuje kao dodir kojemu se možemo otvoriti i kojega se ne moramo bojati. Potrebno je otvoriti vrijeme Božjemu dodiru kako bismo prihvatili same sebe i tu dodirnutost učinili vidljivom u vlastitom životnom prostoru.
Ljubi krunicu! Moli krunicu! Sve s krunicom!
