Moramo biti svjesni činjenice da je život kršćanina upućen prema Bogu i prema čovjeku koji je stvoren na Njegovu sliku, umjesto da u svakom traženju vlastite sreće zanemarimo svojega brata.
Kada pomnije pogledamo svoj život, shvatimo da postoji nešto za čim čeznemo cijelim svojim bićem. Često je to nešto neshvatljivo, ali ipak smo svjesni da u nama postoji neka neprestana žeđ. Težimo Bogu, ali zbog svih svojih briga to često zaboravimo. U današnjem Evanđelju vidimo Isusa kako pristupa nekoj Samarijanki. Ona dolazi do zdenca kako bi utažila svoju biološku žeđ, ali joj susret sa zadivljujućim strancem donosi vodu koja će joj zauvijek promijeniti život. Umjesto vode dobiva blagi pogled, lijepu riječ i otvoreno srce.
Kada situaciju sagledamo u cijelosti, možemo lako zaključiti kako je prilično neobična. Kao vrijeme radnje ovog nesvakidašnjeg susreta, evanđelist nam prenosi šesti čas, odnosno podne. U to doba dana, dok je sunce u zenitu, sav je narod boravio u hladu kako bi posljedice nesnosne vrućine ondašnjih geografskih predjela bile blaže. Oni po svoju vodu dolaze kada sunce zađe. Upravo se tada ova žena upućuje na zdenac, svjesna da će morati pretrpjeti svu gorčinu pustinje, jer zna da je to sve podnošljivo nasuprot ruglu – prijeziru u pogledu te uvredama koje bi mogla doživjeti. Dolazi u nadi da neće naići ni na koga, kad gle, tamo stoji muškarac, Židov, koji se usuđuje progovoriti joj. Zaista neobična situacija.
Kada zavirimo malo u svoju nutrinu, vidjet ćemo da i mi neprestano žeđamo za susretom s Bogom. Baš kao Samarijanku, Isus nas često iznenadi i pristupa nam u obliku stranca te tako pruža priliku da postupimo ispravno i prepoznamo Ga. Svjesni smo postojanja ljudi prema kojima osjećamo neku odbojnost, bilo da su nas nekad nečime povrijedili ili se jednostavno s njima ne pronalazimo u životnim stavovima i ne dijelimo iste poglede na svijet. Ono što je zastrašujuće, često to budu ljudi koje mi nikad nismo ni upoznali, nego je naše mišljenje prema njima građeno na nekim predrasudama, baš kao što je to bio slučaj između Židova i Samarijanaca.
O da, znamo da i za nas postoje određeni Samarijanci. Načujemo neko klevetanje i već unaprijed stvorimo sliku koja tada gradi svojevrsni zid između ljudi i nas. Zid kao takav ne daje drugoj osobi nikakvu priliku, ne ostavlja nikakav prozor kroz koji bi mogla ući svjetlost. Ako bolje razmislimo, znamo da nas takav zid dijeli i od Boga. Moramo biti svjesni činjenice da je život kršćanina upućen prema Bogu i prema čovjeku koji je stvoren na Njegovu sliku, umjesto da u svakom traženju vlastite sreće zanemarimo svojega brata.
Ona neprestana žeđ koju osjećamo jest čežnja za Božjom ljubavlju. Neka nam bude na umu da je čovjek spreman primiti Božju ljubav samo ukoliko je hrabar ljubiti čovjeka. Zato, u ovo korizmeno vrijeme kada smo pozvani na post, molitvu i na, povrh svega, bratsku ljubav, učinimo nešto za drugoga. Priđimo odbačenom, zagrlimo i poljubimo svoga gubavca. Tako se jedino možemo suobličiti Kristu, tek nas takve Bog može poslati drugima, tek takvi možemo donositi Krista drugima. Jer, tko zna, možda smo baš mi oni stranci preko kojih je Isus izabrao nekoga iznenada susresti.
