Zašto bih ti vjerovao? Vjerojatno zato što smo jedni drugima potrebni. Vjerojatno zato što je Isus stavio sve svoje u Očeve ruke; vjerojatno zato što je Isus sve svoje predao za nas.
Nije lagano nekome vjerovati, a pogotovo nije lagano vjerovati bezuvjetno. Kao kad šećeš kroz maglu, ne vidiš put nego vjeruješ ruci koja te vodi. Ili zavezanih očiju; dopuštaš drugome da bude tvoj vid. U tim trenucima čovjek osjeća svu svoju bespomoćnost, osjeća svoju malenost; jer ovisan je o drugome. Pogotovo ako se radi o ljubavi; u isto vrijeme srce ti je blizu druge osobe, na neki način je vezano s tom osobom, i poput djeteta prepuštaš se i ideš u nepoznato.
Divim se osobama koje u ovom svijetu žive neki drugi i drugačiji svijet i život. Divim se osobama koje ne pate od naše svakodnevice, koje ne padaju na ono što nam govore, jer realan život je drugačiji i suroviji. I onda skidam kapu do poda tim ljudima koji znaju tu surovost učiniti tako smislenom i čak simpatičnom da poželiš biti u njihovoj koži.
Sretnem tako na trgu neki dan jednu djevojku koja ima poteškoće s vidom. Bila je sa svojom prijateljicom. Odavno nisam vidio veće povjerenje. Nekako me se to dojmilo. Pade mi na pamet kako je njima dvjema dovoljan taj jedan par očiju, jer jako dobro vide obje samo s jednim parom očiju. Jedna djevojka je bila slijepa, a druga joj je pomagala u svemu. I nije bilo sumnje hoće li joj vjerovati ili ne. Nije bilo sumnje hoće li joj se išta loše dogoditi.
A mi se pitamo zašto bismo nekome vjerovali? Zašto bismo puštali svoj život nekome na igru? Zbog čega stavljamo sve svoje u tuđe ruke? Zar nas čovjek često ne prevari? Zar nas ljudi ne izigraju? Ne znam… I vjerojatno su sva ova pitanja na mjestu. Ali nitko od nas ni ne traži da se igramo svojim životima i dajemo ih svakome na raspolaganje. Da bi se moglo govoriti o povjerenju potrebno je poznavanje, a da bi se upoznalo nekoga potrebno je vrijeme. Tako da to ispada dug i kvalitetan proces.
Nekad u drugome tražimo utjehu; nekada smo ranjivi i potreban nam je netko tko će nas saslušati i imati vremena za nas; i onda u tom svom bolu sve iznesemo pred osobu i ne poznajući ju dovoljno. I sasvim je normalno da možemo ostati i neshvaćeni i povrijeđeni. Postane sasvim normalno da nismo sigurni jesmo li svoje boli pohranili na sigurno mjesto. I to onda uistinu od nas traži početak gradnje iskrenih odnosa, kvalitetnih prijateljstava, traži od nas odbacivanje onog površnog i nepotrebnog, jer to nas samo vraća korak natrag i usporava nas.
…Postoji mjesto gdje su naše boli sigurne. Postoji Netko tko će nas uvijek saslušati. Postoji netko u koga ne trebamo nikada sumnjati. I poznajete se već jako dobro i jako dugo…
Zašto bismo vjerovali drugome? Vjerojatno zato što je to život; vjerojatno zato što tako izgrađujemo i obogaćujemo i sebe i druge. Vjerojatno zato što tako darujemo dio sebe, povjeravamo dio sebe, postajemo ranjivi. Kao što je Isus postao ranjiv.
Zašto bih ti vjerovao? Vjerojatno zato što smo jedni drugima potrebni. Vjerojatno zato što je Isus stavio sve svoje u Očeve ruke; vjerojatno zato što je Isus sve svoje predao za nas.
Nešto što nama izgleda kao litica, ponekad bude običan zid; a kad pomislimo da padamo u duboku vodu, zateknemo se u plićaku. Ili ovo sve, samo obrnuto. Ali Gospodin uvijek zna i nekada mi stvarno ne bude jasno što to tražimo okolo kad imamo uza se sigurnu Ruku.
Danas mi je posebno u mislima sveti Josip. I divim se i njegovu povjerenju i njegovoj vjeri. Divim se njegovoj čistoj ljubavi prema Mariji. I prema Gospodinu. Neka nas sveti Josip zato zagovara i prati i pomogne nam učiti kako vjerovati i kako imati više povjerenja; i u Gospodina, i u sebe, i u druge.
