Jer kad pogledam, sve mi je u Njemu, sve mi je od Njega i sve mi je za Njega. I tek mi onda sve ovo ima smisla.
Započelo je. Ponovno čujem te riječi da pripremim i očistim svoje srce, opet čujem te riječi da budan budem, jer Gospodin je blizu, Gospodin ubrzo dolazi. I opet se pitam kako to treba izgledati, kako to trebam činiti. Je li dovoljno ovo što sam dosada činio ili sada trebam to sve pojačati, sve revnije i vjerodostojnije početi? Ili možda nešto potpuno iznova?
Kako ja gledam na to čišćenje srca? Gledam tako da ga ne ću čistiti ja, nego Gospodin. I to na taj način da mu ništa ne ću skrivati, da ne ću dopustiti da u meni bude ni misao ni osjećaj u koji On ne će prodrijeti. Da ne postoji nijedan kutak koji bih držao u svome mraku i skrivao od Njegove svjetlosti. I onda opet kada gledam što Mu mogu podariti, što imam svoje dati? Ta sve mi je od Njega, i ovi darovi koje mi ljudi imamo nisu nešto naše, sama riječ “dar” govori kako to nismo oduvijek imali, nego smo to od nekoga dobili. I na kraju, ono svoje što imam darovati Gospodinu ostanu moji grijesi. I upravo ću Mu to darovati. Ne ću ih skrivati, ni zataškavati, nego ih Njemu pokloniti. I polako s Njim kroz ovo Došašće krenuti. Svakim danom Mu predavati sve misli, sebe, s Njime napokon pokušati suživjeti i vjerujem da samo tako mogu pripremiti ovo svoje srce. Jer kad pogledam, sve mi je u Njemu, sve mi je od Njega i sve mi je za Njega. I tek mi onda sve ovo ima smisla. Možda nema veze s logikom ovoga svijeta, ali u svijetu u kojem je On logika, sve tako lako sjeda na svoje mjesto.
Neki ljudi imaju tu snagu u sebi da ožive tako banalne riječi. Neke fraze, koje odavno znamo i čujemo svakodnevno, baš kao ova da pripremimo srca, u nečijim ustima zvuče tako živo i nimalo otrcano. Pitao sam se zbog čega je to tako. I dođe mi misao da je to tako jer takvi ljudi to stvarno vjeruju i žive, i onda govore ono što oni žive i osjećaju, a ne ono samo naučeno. Govore o sebi i zato to zvuči tako iskreno i nimalo kao pobožna fraza. Jer govoriti o sebi valjda bismo mi trebali najbolje znati. I opet tako jednostavno. Kolika li je milost i dar da nam se život poklopi s frazama. Koliki je dar da nam te pobožne fraze postanu život pa da zazvučimo jednog dana i mi iskreno i vjerodostojno.
U mislima mi je slika djeteta koje iščekuje svoj majku. Zna da dolazi i nestrpljivo čeka i proviruje. I tako nam je iz dana u dan. Iščekivati. Možda zvuči obično i dosadno. Ali kad sam shvatio da mi je najteže Gospodina vidjeti i prepoznati u običnosti i da mi tu treba najviše truda i rasta onda sam počeo voljeti tu običnost, jer vidim da me ona može itekako posvetiti. Jer danas nam svi daju dijagnoze, recepte, daju nam preporuke, ali nam nitko ne daje lijek. Nitko nas ne oslobađa tereta. A što mi vrijedi ako znam što mi je ako mi nitko ne može pomoći? Zato neka nas Gospodin kroz ovo vrijeme oslobađa naših tereta. Neka nas pročišćuje i neka nas mijenja. On to i može i želi ako Mu dopustimo.
