Sva naša ljudska iskustva treba donijeti pod svjetlo Riječi. U molitvi, to svjetlo obasjava naša iskustva kako bismo ih mogli razumjeti. Molitva, stoga, nije izgubljeno vrijeme, nego vrijeme darovano Riječi...
Pastiri pohite u Betlehem i pronađu
Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše,
ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli
divili se tome što su im pripovijedali pastiri. Marija u sebi pohranjivaše sve
te događaje i prebiraše ih u svome srcu. Pastiri se zatim vratiše slaveći i
hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno. Kad
se navršilo osam dana da bude obrezan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio
prozvao anđeo prije njegova začeća. (Lk 2,
16-21)
Ne postoji osoba koja na svojoj koži nije osjetila
krutost života. Iz iskustva znamo da nas je oštrica života nerijetko dotakla.
Kada osobu dodirnu rubna iskustva, iskusuje vlastitu nemoć pred životom i
njegovim izazovima. Nesposobnost suočavanja sa životnim zahtjevima osobu vodi u
potragu za nekim lakšim i drukčijim životom, za životom lišenim boli i
trpljenja. Mnogi upravo iz takvih iskustava žele ista zaboraviti. Žele im
izbrisati svaki spomen. Upravo iz razloga jer su ta iskustva bolna. Tu se rađa
zaborav koji zapravo postaje bijeg od zbilje. On se javlja kao prihvatljivo
rješenje. Svaki pokušaj brisanja vlastitih iskustava i bježanja od njih
pokazuje nesposobnost prihvaćanja zbilje.
Tako je kod mnogih vidljivo iskustvo nemoći
priznavanja nemoći. Ljudi teško prihvaćaju da ne mogu sami, da im je potrebna
pomoć. Zato mnogi zaborav života žele unijeti u prostor zabave. Zabava se tada
čini kao prihvatljivo rješenje koje će nadomjestiti uskraćeno iskustvo
radosnoga življenja. Ona postaje prostor u kojem se, barem nakratko, kuša
životno olakšanje. Međutim, zabava je površno iskustvo, iskustvo koje ne daje
rješenja na životna pitanja niti životu daje smisao. Trajno traženje burnih
zabava, uživanja i opuštanja u životu, pokazatelji su temeljnog zaborava –
zaborava Riječi.
Izgleda da je životni prostor mnogih netaknut
iskustvom Riječi. Ne dopustiti Riječi da oblikuje vlastiti prostor života,
znači prešutno dopustiti da se taj isti prostor razobličuje. Ne može biti
ljubavi i mira tamo gdje njezina prisutnost nije poželjna. Ne može se ostati
netaknutim njezinom oštrinom i djelotvornošću (usp. Heb 4, 12). Nije Riječ
nešto apstraktno i beživotno, što bi se kad-tad izobličilo, nego živo i
djelotvorno, što daje život jer je Život u sebi. Kada se Riječ šulja našim
prostorom, ona ga zahvaća. Ona svojim svjetlom obasjava sve životne kutke
dajući im smisao.
Pastiri su živjeli od iskustva Riječi. Nju su
tražili, za njom hitili, gledali ju, slavili i hvalili (usp. Lk 2, 16-21). Kada
je Riječ dotakla njihov životni prostor, ona ga je preobražavala. Zahvatila je
sve koji su se u njemu našli. Pastiri nisu bježali od teškoće življenja
svakodnevice, nego su dopustili Riječi da je oblikuje. Njihov život bijaše
nošen njome. Prožetost njome bijaše vidljiva i drugima. Nisu mogli ne svjedočiti
što su vidjeli. Radost Riječi doticala je svakoga koga su susreli. Njihovo
iskustvo pokazuje ispravan način slavljenja Boga. Boga se slavi živeći od
iskustva darovane novosti u utjelovljenoj Riječi. Slavlje se javlja kao odgovor
na Božju darovanost.
Ključni redak, koji obasjava smislom cijeli današnji
evanđeoski odlomak, jest ovaj: »Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i
prebiraše ih u svome srcu.« (Lk 2, 19). Sva naša ljudska iskustva treba
donijeti pod svjetlo Riječi. U molitvi, to svjetlo obasjava naša iskustva kako
bismo ih mogli razumjeti. Molitva, stoga, nije izgubljeno vrijeme, nego vrijeme
darovano Riječi. Ona nije bijeg u iluziju, nego odnos od kojega se živi. Marija
je živjela od blizine Riječi. Zato nam je Crkva, pred građansku Novu godinu,
stavlja kao primjer i uzor. Ona je bila otvorena Riječi. Živjela po Riječi, s
Riječju i za Riječ. Njezin je život postao slavljenje Boga. Neka Riječ zahvati
i naš životni prostor kako bismo se trajno ogledali u njezinu svjetlu.
